Što to službeni sustav ne razumije u priči o otuđenju djece od roditelja?

Neki dan sudjelovala sam u televizijskoj emisiji gdje smo raspravljali o otuđenju djece od roditelja.

Televizijskoj kući N1 Sarajevo zahvalna sam na ukazanoj prilici, novinarki na svoj njezinoj profesionalnosti i ljudskoj toplini za ovu temu a sugovornicama za njihovo viđenje situacije.

Gosti su bili osobe iz službenog sustava te ja, mama, roditelj, čija su djeca otuđena od mene već godinama  .

Dok smo brzinski raspravljali o ovoj temi, iz različitih kutova djelovanja i nadležnosti, nekoliko stvari mi je upalo u oči a koje su ključne u apsolutnom (ne)razumijevanju priče o otuđenju djece.

1. NENORMALNOST SITUACIJE RAZLAZA PARTNERA

Otuđenje djece od roditelja nije normalan razlaz dvaju partnera / roditelja. I ne smije se ta priča gledati iz tog kuta normalnosti gdje priču o otuđenju gledate kao normalni razlaz u jednoj obitelji. On to nije. Ovdje se radi o pravoj pravcatoj krimi priči. Kojoj je mjesto u krivičnom zakonu zbog zlostavljanja djece i zbog zlostavljanja roditelja od kojeg se dijete otuđuje. Višegodišnjeg zlostavljanja.

Zašto?

2. OBITELJSKO NASILJE

Zato što je otuđenje djece od roditelja obiteljsko nasilje jednog roditelja protiv drugog roditelja. Kroz djecu… Svi članovi obitelji uključeni su u ovo zlostavljanje. Roditelj otuđitelj koristi djecu kao municiju protiv drugog roditelja. I zato u ovoj priči mi ne govorimo samo o razvodu ili razlazu između roditelja nego o pravom pravcatom nasilju koje je sustavno, kontinuirano, namjerno i ciljano – prema samo jednom cilju – roditelju kojem se dijete krade i otima. I to nasilje je u prvom planu i daje ton čitavoj ovoj priči. To nije normalan razvod/razlaz. To je nasilje. I tako ga se mora gledati.

3. INTIMNI PARTNERSKI TERORIZAM

Ovdje se radi, kako je to rekla prof. Jennifer Harman, s Državnog sveučilišta Colorado, SAD, o INTIMNOM PARTNERSKOM TERORIZMU  jednog partnera protiv drugog.

To je priča o kontroli moći i nadmoći jednog partnera nad drugim partnerom.

Taj partner i dalje želi kontrolirati svog sada već bivšeg partnera kojeg više nema u svojoj bračnoj/izvanbračnoj zajednici. Tu kontrolu on/ona vrši putem zajedničke djece. Jer je to poluga kojom zahvaća svog partnera i kojom ga drži u svojoj šaci. Dok god ima to dijete pri sebi dotle ima i tog partnera.  U ovom intimnom terorizmu partner, koji otuđuje djecu, koristeći se djecom, prisiljava svog do jučerašnjeg partnera na određene radnje, određeni odnos unutar kojeg njih dvoje i dijete između „plešu“. To se zove takozvana prisilna kontrola svog partnera ( coercive control ).

Time ova obitelj ne spada u normalne okolnosti razlaza. Dakle, radi se o nenormalnim okolnostima razlaza roditelja.

To je KATASTROFALNA GREŠKA sustava koji pojam otuđenja djece od roditelja veže uz pojam jednakosti snaga i onda jednake odgovornosti u ovom procesu.

Netočno!

Dakle, ne izjednačuje se krivica za nenormalnu situaciju na oba roditelja.

4. DVIJE ŽRTVE OTUĐENJA

Ono što me uvijek iznenađuje u ovoj priči o otuđenju činjenica je da se u tom zlostavljanju gleda samo na dijete. Ova moja izjava bit će vrlo čudna većini ljudi. Dakle, u ovom procesu otuđenja djece od roditelja imamo dvije žrtve – i to jednake. I dijete i roditelj od kojeg se dijete otuđuje. Samo je jedan zlostavljač – roditelj koji otuđuje dijete. U ovoj priči zlostavlja se i dijete i roditelj od kojeg se dijete otuđuje. Dok dijete zlostavlja samo roditelj zlostavljač, roditelj od kojeg se otuđuje dijete biva zlostavljan i od pomagača roditelja zlostavljača koje on unovači kao i od ljudi koji rade u sustavu. Bilo da uopće ne poznaju priču otuđenja, psihodinamiku otuđenja djece ili da su izmanipulirani od strane roditelja otuđitelja – jer on ima fascinantne metode manipulacije kojim se koristi. Ili najgore – bilo da te službene osobe koriste svoju nadmoć iz službene pozicije u privatnu svrhu. Iza zatvorenih vrata svoje ustanove. Jer ta službena osoba, iz nekog razloga, ne voli ili ne podnosi roditelja kojem se otuđuju djeca. Da, pročitajte to ponovno!

Dok se za dijete brine navodno cijeli sustav, dotle se za roditelja od kojeg se dijete otuđuje ne brine nitko. Jer ne postoji nikakva služba koja bi njemu pomogla. Niti psihološka pomoć koja je educirana za tu vrstu povrede. To potpisujem. Stoga su ti i takvi roditelji prepušteni sami sebi. No zahvaljujući internetu možemo biti online u krugu ljudi koji nas razumiju  – svjetskih stručnjaka praktičara otuđenja djece, roditelja koji su prošli ovo isto, kao i slijedeće generacije – djedova i baka – koji su ostali bez unuka. A i nekog tko se zove Adult Child – Odraslo dijete. To je odrasla osoba koja je u svome djetinjstvu prošla svoje otuđenje od svog roditelja. Stoga kada pričate priču o otuđenju djece onda uvijek spominjete tri glavna i različita lika – otuđeno dijete, roditelj od kojeg se dijete otuđuje i roditelj otuđitelj. Nikako ne spominjete samo dva glavna lika – dijete i roditelji koji se ne mogu dogovoriti!

PAŽNJA!

Ako govorite samo o dva lika u ovoj igri- budite sigurni da ne razumijete priču o otuđenju djece!

5. POJAM VISOKOKONFLIKTNI RAZVOD IZBAČEN JE IZ POJMA OTUĐENJA DJECE OD RODITELJA

Pojam visokokonfliktni razvod napustio se je u terminologiji otuđenja djece od roditelja. Ja sam ga isto izbrisala sa svoje stranice jer upravo zbog gore navedene situacije zbunjuje ljude i navodi na krivi put.

Zašto?

Jer ova terminologija „visokokonfliktni“ podrazumijeva da su i jedan i drugi roditelj jednako krivi za proces.

Nisu!

U ovoj priči, ovdje, radi se o nasilju jednog protiv drugog, dakle o klasičnoj priči o zlostavljanju nasilnika.

Dr.Steve Miller video prezentacija na temu što to ljudi krivo zaključuju o otuđenju djece od roditelja ( pa i visokokonfliktni razvod ).

Iz te priče o nasilju proizlazi nekoliko stvari koje se u otuđenju djece ne smiju nikako primjenjivati:

6. NEMA KLASIČNE OBITELJSKE TERAPIJE NEGO SE RADI JEDINO REUNIFICATION THERAPY

Kod teškog oblika otuđenja djece od roditelja, nema klasične obiteljske terapije.

Klasičnom obiteljskom terapijom želi se doći do promijene u obiteljskom sustavu. Roditelj zlostavljač ne želi promjenu. Ono što on želi je novo i daljnje zlostavljanje svog do jučerašnjeg partnera. Ako su roditelji razvedeni, odvojeni jedan od drugoga, obiteljska terapija mjesto je gdje roditelj otuđitelj konačno ponovno može doći do svoje žrtve – drugog roditelja. No, ovaj puta roditelj otuđitelj ne čini zlostavljanje samo kroz djecu. Nego uz pomoć manipulacije stručnjaka psihoterapeuta kojeg privuče na svoju stranu manipulacijom, ukoliko ovaj nije posebno educiran za ovakve problemske situacije. Takav psihoterapeut mora imati posebnu licencu za rad s ovakvim obiteljima gdje je prisutno otuđenje djece. Nikakva druga licenca ne dolazi u obzir! Jer je nedostatna i kontraproduktivna! Ako psihoterapeut podlegne manipulaciji roditelja otuđitelja takav psihoterapeut, ovaj puta kao oruđe tog zlonamjernog roditelja, može nanijeti još veću štetu obiteljskom sustavu – i djetetu i zlostavljanom roditelju. Stručnjak terapeut, ako nije treniran niti licenciran posebno za ovakve slučajeve otuđenja, ne zna što mu se defacto dešava pred očima. Stoga on mora biti posebno licenciran za ovaj tip rada s ovakvom vrstom obitelji.

USA  hotline for abused: Should I go to couple therapy with my abusive partner?

Umjesto klasične obiteljske terapije obavezno se moraju napraviti tri slijedeće stvari:

1.ZAŠTITA DJETETA OD RODITELJA OTUĐITELJA JASNOM SUDSKOM ODLUKOM I TO IZDVAJANJEM DJETETA OD RODITELJA OTUĐITELJA

Sudskom odlukom prvo se dijete odvoji od roditelja zlostavljača promjenom roditeljske skrbi nazad na roditelja od kojeg je bilo otuđeno.Ili izdvajanjem djeteta u drugu obitelj ili dom. Time se dijete štiti od zlonamjernog utjecaja zlostavljača.

2.PONOVNO USPOSTAVLJANJE EMOTIVNE POVEZANOST IZMEĐU DJETETA I TOG RODITELJA KOJEM JE OTUĐENO

Tek sudskom zaštitom djeteta od roditelja zlostavljača može se dalje radi terapija ponovnog spajanja tog djeteta s roditeljem od kojeg je otuđeno. Nikako drugačije. Njihovo ponovno emotivno spajanje proces je koji traje i koji obuhvaća prethodnu pripremu i djeteta i roditelja od kojeg je dijete otuđeno. I to jedan na jedan i na samo. Svaki sam s terapeutom. I nakon toga zajednički rad s oba istovremeno – i dijete i roditelj od kojeg je otuđeno.

3.PONOVNO UVOĐENJE RODITELJA OTUĐITELJA U OBITELJSKI SUSTAV

I tek kada se njihova emotivna povezanost ojača i postane stabilna onda se nakon nekog vremena ( nekoliko mjeseci poslije ) uvodi nazad roditelj otuđitelj u obiteljski sustav. Daje se dovoljno vremena da se povezanost djeteta i roditelja od kojeg je dijete otuđeno – ojača.

TO SE ZOVE REUNIFICATION THERAPY i terapija je za ponovno vraćanje otuđenog djeteta svome odbačenom roditelju.

BEZ SUDSKE ZAŠTITE DJETETA OD RODITELJA OTUĐITELJA I IZDVAJANJA RODITELJA OTUĐITELJA IZ OBITELJSKOG SUSTAV NEMA GOVORA O MOGUĆNOSTI PROMIJENE. NE RADI SE NIKAKVA KLASIČNA OBITELJSKA TERAPIJA. Dakle, mora se iz sustava prvo izdvojiti krivac za raspad tog sustava i te ne-normalnost te obitelji. To je roditelj otuđitelj.  

 ZAŠTO  SE NE RADI OBITELJSKA TERAPIJA?

Jer ne stavite za stol, jedan nasuprot drugome – roditelja zlostavljača i zlostavljanog roditelja – nasilnika nasuprot žrtve. Jedan je zlostavljač koji psihički kontrolira situaciju i ima svu nadmoć nad zlostavljanim roditeljem. Zašto? Zato što u šaci drži nešto što je zlostavljanom roditelju najbitnije na svijetu – a to je dijete. Tu nema jednakopravnosti u razgovoru niti dogovoru. Ovdje se za stolom nalazi disbalans snaga. Roditelj zlostavljač drži u šaci zlostavljanog roditelja time što manipulira djetetom u daljnjem zlostavljanju tog i takvog roditelja. Ovdje nema onog što u klasičnoj obiteljskoj terapiji treba biti – želja za promjenom. Jer se roditelj koji otuđuje dijete ne želi promijeniti, on samo želi dominirati nad roditeljem kojem otuđuje dijete i to ovaj puta na novoj pozornici. To je pitanje kontrole nad drugim čovjekom. Stoga se klasičnom obiteljskom terapijom u situacijama otuđenja ne postiže željena promjena.

I ovdje, u otuđenju, ne prisiljavate roditelja od kojeg je dijete otuđeno, da mora biti u takvoj obiteljskoj terapiji, pogotovo ako ga ne štitite od njegovog manipulativnog nasilja.

ZAKLJUČAK: KLASIČNA OBITELJSKA TERAPIJA JE KONTRAPRODUKTIVNA, ONA JE ŠTETNA!

dr.Linda Gottlieb objašnjava reunification therapy

7. PRAVA DJECA  KROZ PRAVO GLASA DJETETA KOD PROCESA OTUĐENJA

OTUĐENO DIJETE NE SMIJE IMATI KLASIČNA PRAVA DJECE – PRAVO NA SVOJ GLAS U OVOM PROCESU OTUĐENJA!

To je katastrofalna greška!

Zašto otuđenom djetetu ne smijemo dati pravo glasa u ovom proces?

Zato što to dijete nije dijete iz normalnih okolnosti. Tom djetetu je ispran mozak psihičkom manipulacijom i indoktrinacijom jednog roditelja protiv drugog. Takvo dijete niti nema svoje pravo ja. Ono je isprogramirano kao kompjutorski program što da kaže i što da misli. I to dijete nije dijete koje je slobodno. Jer ga se nakon ispitivanja u službenim institucijama, od strane službenih organa, ponovno vraća nazad k roditelju koji ga je i izdoktrinirao ( bilo na roditeljsku skrb bilo na regularne kontakte koji su dovoljno kontinuirani za djetetovu indoktrinaciju ). Stoga je dijete u skrivenom podsvjesnom strahu od posljedica što bi mogla reći ili je reklo. I da li je to dovoljno dobro rečeno kao po nalogu roditelja otuđitelja. Pa stoga onda dijete sigurno neće reći kako se stvarno osjeća u toj obitelji. Pa stoga i njegov iskaz nije pravovaljan, a još manje slobodan.

Davanjem ovakvom otuđenom djetetu pravo glasa u situaciji otuđenja takvo dijete gura se u situaciju koja je za njega opasna. I radi mu se neprocjenjiva šteta. Dalekosežno. I dugoročno. Jer dijete je primorano lagati protiv svog do jučer voljenog roditelja i primorano je ići protiv svojih unutarnjih, dobro skrivenih osjećaja. Time još više zakopavamo takvo dijete u njegovu krivnju jer podsvjesno zna što radi.

SLUŽBENI ORGANI KOJI OTUĐENOJ DJECI DAJU PRAVO GLASA U OVOJ SITUACIJI OTUĐENJA RADE PROTIV TJELESNE, PSIHIČKE, EMOTIVNE SIGURNOSTI DJETETA. I za to su osobno odgovorni – imenom i prezimenom. I za štetne posljedice po dijete i za štetne posljedice koje će biti i po roditelja od kojeg se dijete otuđuje. Jer gledajući i slušajući svoje dijete koje daje svoj iskaz protiv svog do jučer voljenog roditelja, on biva u stvari maltretiran od strane sustava. Koji ga je trebao zaštiti upravo od toga. I osjeća se ponovno izigran. Za sve to postoje psihičke posljedice po takvog ponovno i ponovno izigranog roditelja. I mogle bi biti kobne.

8. ZAGOVORNICI DJEČJIH PRAVA

Zagovornici dječjih prava glasa u procesu otuđenja djece od roditelja izuzetno su štetni u ovom procesu. Jer nisu educirani za proces otuđenja, ne poznaju psihodinamiku ovakvih obitelji i ovakvih odnosa. A ustrajno ostaju pri svojoj ponekad službenoj moći da dopuste djetetu da sudjeluje u ovakvom toksičnom procesu.

Nemojte to raditi!

Štetite djeci!

Štetite roditelju!

Moj dojam je da se takvi ljudi žele igrati uloge zaštitnika i onda junaka spašavanja tog djeteta, bez da im je stvarna dobrobit djeteta uopće na srcu.

Dati otuđenom djetetu glas u procesu u kojem ga prvo nismo jasnom sudskom odlukom zaštitili od roditelja otuđitelja doslovce je predati to dijete u ralje lavu – na milost i nemilost.

NEMOJTE TO ČINITI!

U procesu otuđenja djece od roditelja suzdržite se od svoje dobre nakane spašavanje drugog. Samo stojte po strani, pogotovo ako ste službena osoba u službenom sustavu. Ne koristite tu moć. Niti tu službenu nadmoć. Niti to svoje neznanje. Jer to je to u ovom slučaju.

9. NERAZUMIJEVANJE POJMA OTUĐENJA OD POJMA ODBACIVANJA

( PARENTAL ALIENATION VS. ESTRANGEMENT )

Kada se pokušava shvatiti zašto je neko dijete odbacilo svog roditelja, ne razumiju se nekoliko situacija.

Prvo, dijete NIKAD, baš nikad ne želi odbaciti svog roditelja. No postoje neke životne situacije u kojima se dijete boji svog roditelja i ne bi mu baš željelo biti blizu. To je situacija odbacivanja ili tzv. estrangement.

Što se tu dešava?

Postoje situacije gdje je dijete bilo izloženo fizičkom napadu roditelja na sebe. Bijes, agresija roditelja na to dijete iskazi su neadekvatnog roditeljskog ponašanja tog roditelja. Pri tome se radi o ponovljenim ponašanjima – bilo fizičkim bilo psihičkim bilo verbalnim. Takvo dijete se s pravim razlogom onda boji svog roditelja i ne želi biti s njime na samo.

Isto je slučaj ako je dijete bilo prisutno kod fizičkog obračuna roditelja, gdje je jedan roditelj napao drugoga. I u tom slučaju dijete se boji tog roditelj i ne želi biti s njime biti na samo. I opet s pravim razlogom.

U takvim situacijama djetetovog odbacivanja roditelja postoje jasne situacije i opravdani razlozi za takvo djetetovo ponašanje. Takvo ponašanje bi imala i bilo koja druga normalna odrasla osoba koja se u takvoj situaciji boji za svoj život ili joj je neugodno u društvu takvog roditelja.

U bilo kojoj od gore navedenih situacija postoji OPRAVDANI RAZLOG za djetetovo odbacivanje.

U situaciji otuđenja djece od roditelja NEMA opravdanog razloga, već se navode trivijalni razlozi za odbacivanje tog djeteta ( npr. „dosadno mi je s tim roditeljem“ ). A svi su nastali pod psihološkom manipulacijom drugog roditelja.

Ono po čemu se ova dva pojma – otuđenje / alienation i odbacivanje / estrangement – razlikuju, osim u opravdanosti razloga, je taj da dijete u odbacivanju / estrangementu uvijek želi zadržati vezu / emotivnu povezanost sa svojim roditeljem pa čak pokušava relativizirati njegovo ponašanje, umanjivati ga, i čak tražiti krivicu kod sebe za takvu reakciju roditelja.

Nasuprot toga, dijete koje se otuđuje od roditelja, ne želi zadržati tog roditelja u svom životu. Ne želi ga uopće!

Ovo su neke od stvari koje sam uspjela uhvatiti kao potrebite za dodatno razjasniti tijekom emisije o otuđenju djece u kojoj sam sudjelovala. A za što nije bilo niti prostora niti vremena.

Mislim da je izuzetno bitno razjasniti netočnosti, pogotovo ako se nema vremena ići u detalje a opći dojam ostaje.

Otuđenje djece od roditelja krvoločna je priča o perfidnom zlostavljanju djeteta i to od osobe od najvećeg povjerenja – njegovom roditelju. I zato je bitno ispraviti svaki put pogrešna priopćenja i mišljenja o otuđenju djece, pogotovo ako se radi o službenom sustavu kojem vjerujemo da zna.

I ZA KRAJ:

Moja misao za kraj emisije bila je da je priča o otuđenju djece ujedino i priča o nevjerojatnoj ljubavi roditelja (kojem je dijete otuđeno), za to  njegovo dijete. O tome kako se mi, roditelji, takve djece, stalno vraćamo po njih ukroz te iste institucije koje ne razumiju priču o otuđenju, na te iste sudove koji nam sude, u te iste krugove gdje smo više nepoželjni. Jer bez obzira na sve, mi jesmo roditelji. Mi jesmo mame i tate našoj djeci. I kada smo s njima i kad smo bez njih.

Zato je za nas svako jutro neka nova odluka kako da taj dan iskoristimo u našoj priči i odemo barem jedan korak dalje. Jer svaki milimetar se računa. Ponekad kao put naprijed a ponekad – kao pobjeda nad samim sobom – da još uvijek možemo. I da smo još uvijek tu, za našu djecu – bez obzira na sve!

 

 

Photo: pexels-yan-krukov-7640830.jpg

Prijava na newsletter

Ukoliko želite primati informacije o najnovijim objavama molim prijavite se ispod.

Uspješno ste se prijavili.

Nešto nije uredu. Pokušajte ponovo.