Uzrok zlostavljanja Poremećaj ličnosti roditelja zlostavljača i posljedice za zlostavljanog roditelja.
Kako objasniti ono što se dešava pred vašim očima u slučaju otuđenja djece od roditelja? Kako to objasniti sebi? A kamoli onda kako objasniti nekom drugom? Imate osjećaj da vam se u obitelji dešava Orwellova “1984.”, gdje je sve izokrenuto a da vi ne možete na ništa utjecati. Totalni gubitak realnosti i kontrole. Jednostavno ne možete vjerovati da se to dešava i da to vidite…
Parental alienation situacije su poput dobro čuvanog Auschwitza. Gledaš i ne vjeruješ koliko daleko može ići ludilo a da te taj drugi uvjerava da je to za tvoje dobro. I kad mu odgovoriš da to nije tako, on ti kaže da s tobom nešto nije u redu.
Otuđenje djeteta od roditelja započinje u velikom broju slučajeva nenormalnošću jednog roditelja. Ta nenormalnost aktivira se uz pomoć “triggera” – okidača. Nešto što je bilo latentno u roditelju zlostavljaču, i pojavljivalo se sporadično, u jednom trenutku aktivira se punom snagom kad se pojavi pravi okidač. Ta ljudska karakteristika uvijek je postojala u toj osobi, postojali su znaci ( red flags ) samo ih nismo znali čitati. Ili ih nismo smatrali važnima. Jer su nam svi drugi bili važniji od nas samih.
Onog trena kad se pojavi situacija koja je okidač, stvari se krenu otkotrljavati. Nezaustavljivo. I roditelj zlostavljač krene u akciju odmazde prema svom dojučer partneru.
Osoba jednostavno počinje vidjeti opasnost u drugoj osobi i počne ju napadati svim sredstvima. Poput stanica raka koje podivljaju. Djeca su tu samo municija, ništa više.
Abnormalnost se zove poremećaj ličnosti.
Jedan od najpoznatijih poremećaja ličnosti je narcistički poremećaj ličnosti. Narcistički poremećaj ličnosti iza sebe ostavlja pustoš. To je kao najezda skakavaca. Osoba koju ste nekad poznavali je poput Dr._Jekyll_i_Mr._Hyde_(film) . Nikad ne znate tko je unutra i kada će se aktivirati onaj zao. I hodate sve više po prstima. Jer nema sigurnog znaka kada dolazi do promjene lika unutar istog tijela. Narcistički bijes, zbog ničega, se obrušava poput slapova Nijagare. Gastlighting se pojavljuje kao najteža magla unutar koje hodate poput naših “guski u magli” iako instinktivno znate da imate svoj unutarnji kompas koji je ispravan i koji vas je uvijek, pa i sada, vodio dobro u životu.
Kada ukucate riječ narcistički poremećaj – zlostavljanje ( “narcissistic abuse” ) iskaču vam svi simptomi tog poremećaja ličnosti. Svakog od njih posebno ću analizirati u svom blogu. Jer svaki od njih je priča za sebe i nesmiljeno se obrušava na ciljanog… bilo da se radi o nesmiljenoj kampanji ogovaranja i ogađivanja, nahuškavanja pomagača protiv vas, financijskom zlostavljanju, ili jednostavno grandomanskom divljenju vlastitoj ličnosti.
Poremećaj nije rijedak. Ako nema krvnih zločina ostaje skriven iza zatvorenih vrata.
Zašto?
U parental alienation situacijama toliko je kompliciran, i nedokučiv i izgleda tako da vam ništa nije jasno.
Zato što situacije gledate iz kuta normalnosti.
Pogreška! Velika pogreška!
Vi gledate kako se poremećaj ličnosti ponaša prema svima drugima a možda i prema vama. Javno. Ono što ne gledate niti vidite kako se poremećaj ličnosti ponaša prema tom drugom, zlostavljanom roditelju. Privatno. Iza zatvorenih vrata njegove obitelji.
Osim toga promatrate kako reagira zlostavljač, kako reagiraju djeca a kako reagira zlostavljani roditelj. I izgleda vam da je zlostavljani roditelj najslabija karika, po onome što vidite na njemu. Jer na njemu se sve vidi; psihička iscrpljenost, trauma, očaj, tuga, zapomaganje, strah za djecu, depresija…
S druge strane, roditelj zlostavljač, nositelj narcističkog poremećaja je dobro…jer se dobro psihički hrani na zlostavljanom roditelju i njegovoj patnji. To mu je hrana ili “narcissistic supply”.
Djeca? Samo potrošna roba. Isto kao i pomagači koje zlostavljač unovači. Dojučerašnje prijatelje, rodbinu, susjede, tko god se da zavesti i iskoristiti protiv cilja.
Ako zlostavljani roditelj ne shvati što mu se dešava neće moći pomoći sebi. A onda niti svojoj djeci. Jer zlostavljani roditelj odgovoran je roditelj. On ne uništava svoju djecu. On surađuje, pokušava naći rješenje, moli, kumi da mu se spase djeca. I što više traži od drugih pomoć to ih više živcira. Jer eto djeca izjavljuju da im on ne treba i da ih konačno pusti nam miru.
To je toliko nenormalna situacija da svaki normalan, gledajući izvana takvu situaciju, zaključi da zlostavljani roditelj mora da je tako izopačena osoba jer niti jedno dijete eto “ ne odbacuje svog roditelja bez razloga”.
I tu je greška.
Jer ovo nisu normalne situacije. I priča se ne gleda iz normalnog kuta. Priča treba anlizirati s testovima poremećaja ličnosti, kao da se radi o fizičkom, krvnom zločinu.
Jer parental alienation je zločin. Protiv djeteta i protiv zlostavljanog roditelja.
Ukucajte u Google “narcissistic abuse” i “narcissistic supply” . I pojavit će se tonu informacija. Ljude koji traže pomoć i ljudi koji ih daju. Ponuda i potražnja je velika. Jer je potrebita.
U svijetu parental alienation-a narcistički premećaj ličnosti je svakodnevnica. Stručnjaci koji se otuđenjem djece bave to su shvatili. Svi drugi – odvjetnici, suci, centri za socijalni rad tek se trebaju educirati o tome.
Jer otuđenje djece u visoko konfliktnom razvodu nije “dva roditelja se svade”. Nego je to obiteljsko nasilje jednog roditelja protiv drugog. Jedan koji uništava drugoga i drugi koji ima posljedice takvog uništenja. Kao i djeca…
To je kult ličnosti roditelja zlostavljača u kojem je on vođa kulta a svi drugi podanici.
Citirati ću poznatu američku stručnjakinju, Lindu Gottlieb na tu temu:
“Treatment of severe alienators requires, consequently, a highly complex intervention necessitating specialized skills and knowledge. Extensive research has arrived at the finding that severe alienators present with profound psychopathology and with one more cluster B personality disorders. Cluster B personality disorders include borderline, narcissistic, and antisocial. Normal parents do not perpetrate alienation on their children; normal parents will not selfishly keep the child for themselves; normal parents will not drive a fit parent from their child’s life; normal parents do not claim to be the only parent the child needs; normal parents do not convince their children to falsely believe that they had been abused by their other parent; normal parents do not defy the law by breaking court orders for the other parent’s parenting time and oblige their children to do likewise; normal parents do not manipulate their children to maltreat and reject their other parent normal parents simply do not do all this to their children. The Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders (DSM-5) defines a personality disorder as follows: “an enduring pattern of inner experience and behavior that deviates markedly from the expectations of the individual’s culture.” The pattern is “inflexible and pervasive across a broad range of personal and social situations.” The pattern is manifested in the areas of cognition, affectivity, interpersonal functioning, and impulse control.” DSM 5, P. 646. Given all of the above, change in behavior on the part of severe alienators rarely occurs voluntarily and expeditiously—and often not even with the benefit of therapy. Severe alienators generally change only in the face of meaningful legal consequences—such as loss of time and contact with the children.
The Alienated/Rejected Parent
Not infrequently the mental health clinician or forensic evaluator who is not a specialist in alienation misdiagnoses the rejected parent with a dispositional disorder or with a serious psychological condition. This happens because the professional has failed to assess whether the symptomatic behavior is situationally caused—resulting from the trauma of the alienation—as opposed to being caused by an internal characteristic. When attributing the problems to the latter, absent an assessment to rule out situational factors, the professional has committed an error known as the “fundamental attribution error.” Before arriving at the finding that the problematic behavior is characterological, one must establish that the behavior is causally connected to the rejection—that is, temporally connected or preceding the rejection. If the problematical behavior is a response to the rejection, then it could not have caused the rejection. Alienated/rejected parents are trauma victims; they are reacting to the rejection, humiliation, and maltreatment by their beloved children. Surely, it is an example of blaming the victim when professionals criticize and pathologize the rejected parent for having had a normal human reaction such as anger, fear, anxiety, or any other symptom associated with trauma.”
Mislim da ne treba ništa više reći…
Imam poštovanje i ljubav za svaku osobu koja je preživjela napad narcističkog poremećaj ličnosti. Za mene je to bilo otkriće koje me vodi meni samoj. Smatram da mi je situacija parental alienation-a / otuđenja djece bila buđenje. Da pronađem put do sebe same…
Stranice ovog bloga su nešto što dijelim sa sobom i sa svima vama u znak tog poštovanja i nadasve ljubavi prema svim žrtvama te situacije.
Hoćemo li biti žrtve, onaj tko samo preživljava ili onaj tko se je kao feniks pretvorio iz tog pepela u najljepšu pticu Života ovisi jedini i isključivo od nas samih.
Ja osobno smatram da je moja ranjivost najveća moja snaga i ljepota…Jer izdići se iz stanja mržnje i nemoći u ljubav prema sebi i kao mama, prema svojoj djeci, najveći je poklon koji mi Život može dati…da volim i da sam voljena…pa makar znala da je to samo krišom…
Kratki opis čime se bavi odvjetnik Ashish Joshi ( njegova odvjetnička firma )
( Zahvalna sam The Law Center na svim njihovim video materijalima koje dijele s nama, kao i njihovo nepresušno znanje. Ovaj video sam stavila ovdje u edukativne svrhe )
Photo: man-2546791_1280.jpg
Ukoliko želite primati informacije o najnovijim objavama molim prijavite se ispod.