EAPAP Zagreb – nedostaje odnos agresora i žrtve

EAPAP konferencija o otuđenju djece u Zagrebu nevjerojatno me je veselila. Jer je u mome gradu, teoretski,  pa stoga mogu čuti što domaći stručnjaci/predavači misle o ovoj temi.

Interesiralo mi je da li ima kakvih pomaka što se tiče razumijevanja što je to u stvari otuđenje djece i što dovodi  do toga.

Do sada je glavna misao vodilja ove teme u Hrvatskoj bila da su za otuđenje djeteta kriva oba dva roditelja koji se mrze i samo svađaju. Dakle, dva konfliktna roditelja u razvodu, gdje nema razlike između njih – oba su kriva za teško psihičko stanje djeteta.

Slušajući konferenciju ovih tri dana shvatila sam da danas domaći stručnjaci teoretski preuzimaju sheme da se radi o dva različita roditelja od kojeg je jedan taj koji otuđuje dijete a drugi ne može doći do djeteta. No to je sve. Ne ide se dublje u analizu zbog čega je to tako i kakva je u stvari tu psihodinamika njihovog odnosa i posljedica te psihodinamike.

Obiteljsko nasilje, pravo na samozaštitu zlostavljanog roditelja te odnos agresora i žrtve

Otuđenje djece od roditelja prvenstveno je priča o obiteljskom  nasilju. Jednog roditelja koji zlostavlja drugog roditelja.

Roditelj koji otuđuje dijete za cilj svojih radnji ima patnju drugog roditelja. Njemu želi nauditi. Na konferenciji su nam predavači iz Geneve, Marina Walter i Thomas Demessence, (Dijagnoze u vještačenjima roditeljskih kapaciteta povezanim s otuđenjem) objasnili točnim brojkama u kolikom postotku roditelj zlostavljač ima poremećaj ličnosti. I to teški. Patološki. U velikom postotku to je narcistički poremećaj ličnosti.

Što to u stvarnosti znači?

To ne znači da takva osoba vidi male zelene. Ili da halucinira. Pa će izaći van na ulicu i prebiti sve živo bezbol palicom. Ne. Dapače. To je osoba koja ovisi o drugim ljudima da mu pruže osjećaj savršenstva i moći. Stoga se stalno mora drugima pokazivati kao takva. Zato su mu drugi ljudi potrebni. Kao scena. Kada u braku dođe do razbijanja takve njegove savršene i idealizirane slike, jer druga strana više ne želi biti dio toga ili više nije dovoljno dobra za savršenstvo narcističkog poremećaja ličnosti, onda dolazi do promijene – do napada. Cilj je drugi roditelj. Drugi roditelj mu postaje ili višak ili svojim bijegom postaje nedostatak energetske hrane zlostavljača. Ako ga više ne treba, narcistički poremećaj ličnosti će ga se riješi. A prigrabit će dijete kao plijen…Ili ako je drugi roditelj uspio pobjeći van – dijete onda služi kao mamac za povrat nazad tog roditelja. Zašto? Jer roditelj s narcističkim poremećajem ličnosti se je do tada dobro hranio na ovom drugom roditelju. Bilo financijski, bilo emotivno, bilo psihički. I uživao je u toj povlastici. Sada ju nema. Narcistički poremećaj ličnosti baza je za psihičko, fizičko i financijsko zlostavljanje svog dojučerašnjeg partnera. Često kumulativno isprepleteno. Kada između narcističkog poremećaja ličnosti i njegove žrtve ostane povezanost npr. u obliku djeteta, onda taj poremećaj ličnosti ima polugu. Kad ju stisne, onda žrtva reagira. Kada žrtva reagira narcistički poremećaj ličnosti se hrani. To izgleda kao svađa između njih dvoje u kojemu poremećaj ličnosti uživa nerijetko iskazujući moć preko djeteta. A žrtva ( zlostavljani roditelj ) na to reagira. I ne može iz tog kola van jer mu je dijete unutra. I uporno se vraća po njega svjestan u kojoj je opasnosti dijete. Stoga narcistički poremećaj ličnosti zna da ima sigurnu dostavu svoje energije kojom se hrani. U popularnoj literaturi ovo se naziv energetski ili emocionalni vampirizam. I to je to što hrani sukob između roditelja zlostavljača i zlostavljanog roditelja. Dijete je ovdje samo municija roditelja zlostavljača. A i njegova hrana.

Na konferenciji su bile samo tri osobe koje su spomenule jednu ključnu riječ – obiteljsko nasilje.

Jennifer Harman, Sietske Dijkstra i Bruna Profaca. I Nick Woodall koji je u jednoj rečenici koristio riječ – agresor.

O Jennifer Harman sam već pisala na ovim stranicama. Ona zdušno govori  o intimnom terorizmu jednog partnera protiv drugog.

Sietske Dijkstra ima vlastitu agenciju za nasilje u obitelji i na konferenciji je dala izvrstan prikaz kako to izgleda kada su mame žrtve.

Bruna Profaca je imala izvrsno predavanje i na samom početku boldano je stavila riječ „obiteljsko nasilje“.

No jedan dio predavača i dalje govori o dva roditelja koji se međusobno svađaju i mrze, potpuno ne shvaćajući i zanemarujući psihodinamiku odnosa agresora i žrtve – napada, obrane i prava na samozaštitu. I nevjerojatnu frustraciju kada ne možeš zaštititi vlastito dijete. Koje i samo postaje zlostavljač svog dojučerašnjeg voljenog roditelja i sve to po nahođenju roditelja zlostavljača.

Jedan od predavača je čak za kraj svog predavanja stavio natpis da djeca ne žele roditelje koji se stalno svađaju i mrze. A dio publike na Zoom Chetu mu je aplaudirao. Predavač je time jasno pokazao svoje neznanje i nerazumijevanje što otuđenje u stvari je.

Iako je konferencija stavila u fokus dijete i na kraju tri dana konferencije zaključila da je sada svima jasno da je dijete psihički zlostavljano od strane jednog roditelja te da je psihičko zlostavljanje zločin – nejasan je ostao taj odnos između dva roditelja koji u konačnici ima i otuđenje djece. Staviti fokus samo na dijete je gledati samo usku sliku. Da bi se ta uska slika mogla dobro razumjeti potrebno je proširiti fokus. Stoga predlažem da za sljedeću konferenciju budu angažirani i stručnjaci koji se konkretno bave narcističkih poremećajima ličnosti odraslih ljudi, njihovim tretmanima te tretmanima žrtvi narcističkih poremećaja ličnosti. Jer  u tom kontekstu nikome više neće pasti na pamet govoriti o shared custody djeteta s jednim takvim.

 

Photo www.freepik.com / People photo created by jcomp

Prijava na newsletter

Ukoliko želite primati informacije o najnovijim objavama molim prijavite se ispod.

Uspješno ste se prijavili.

Nešto nije uredu. Pokušajte ponovo.