Simptomi parental alienationa/ otuđenja djece od roditelja Kako prepoznati na djetetu da je otuđeno od roditelja? (Ovo nije kritika djece!)

Da li sam prepoznala da mi se djeca otuđuju od mene? Da. Svakako. Ali ne u kontekstu pojma parental alienation-a/ otuđenja djece od roditelja. Za to nikad prije nisam čula.

Ono što sam gledala, a nisam mogla shvatiti, je da su se moja djeca počela ponašati prema meni van svake kontrole i pameti: neprijateljski, s puno mržnje, podcjenjivački, verbalno i fizički napadački – jednom riječju to nisu bila djeca koja sam rodila i odgojila.

Nikakav pubertet to nije objašnjavao. Bilo je to naprosto divljaštvo. Neopisivo divljaštvo.

Nisam ih mogla prepoznati. A niti sebe. Oni su bili bez pameti i emocija…ja sam bila sva u emocijama…prestravljena što vidim i čujem…I kako da reagiram?

Bilo kakvo razuvjeravanje, pokušaj razgovora s njima vodio je mojemu debaklu. Ništa nije pomagalo. Razgovori, molbe, uvjeravanja, povišeni tonovi, pokušaj da ih drugi urazume. To jednostavno nisu bila djeca koju sam poznavala. Imala sam osjećaj da se je u njih uvukao neki virus i pretvorio ih u Aliena.

No ono što se je dešavalo pred mojih očima bili su čisti simptomi parental alienation-a/ otuđenja djece od roditelja.

Osam simptoma otuđenosti djece od roditelja

( često se u literaturi zovu još i manifestacije otuđenosti djece od roditelja )

1. Kampanja ocrnjivanja roditelja:

Djetetova kampanja omalovažavanja prema zlostavljanom roditelju bez zahvalnosti za ono što taj roditelj pridonosi; ništa što je taj roditelj učinio za dijete se ne računa kao vrijedno, važeće ili učinjeno.
Dijete smatra takvog roditelja bezvrijednim, nebitnim, nesudjelujućim i na koncu nevažnim.

2. Odsustvo krivnje:

Dijete nema osjećaja krivnje za tretiranje zlostavljanog roditelja sa zlobom i za zanemarivanje osjećaja tog roditelja; nikakva empatija i suosjećanje za tog drugog roditelja ne postoji, dijete smatra da je zlostavljani roditelj zaslužio takav tretman. I ne kaje se zbog tako lošeg ponašanja prema tom roditelju. Niti se ikad za njega ispriča.

3. Banalna objašnjenja za odbacivanje roditelja:

Djetetova trivijalna objašnjenja za mržnju prema zlostavljanom roditelju, beznačajni razlozi za prekid svog odnosa s tim roditeljem.
Dijete se jednostavno ne može sjetiti ozbiljnog razloga zašto je prekinulo kontakt s tim roditeljem, zašto ga ne želi više viđati ili odlaziti k njemu. „Dosadno mi je, nemam što raditi kada dođem k njemu/njoj“ samo su neki od tih ili sličnih komentara. Da je to normalno ponašanje djeteta niti jedan tinejdžer ne bi živio sa svojim roditeljima nego bi se svi oni odselili u tinejdžerske komune…
Razlika između normalne pobune tinejdžera i tinejdžera koji je otuđen od roditelja je ta da u ovom drugom slučaju tinejdžer odbacuje samo jednog roditelja a s drugim je „slizan“ dok u normalnoj pobuni, tinejdžer želi se „riješiti“ oba dva roditelja.

4. Crno bijelo viđenje roditelja / Roditelj Svetac i roditelj Grešnik:

Djetetovo polarizirano viđenje roditelja; djeca opisuju otuđenog zlostavljanog roditelja samo negativnim izrazima, ne mogu se sjetiti da kažu išta dobro o tome roditelju i mogu imati malo ili nimalo pozitivnih sjećanja na roditelja. Nasuprot tome, u mnogim slučajevima djeca smatraju drugog roditelja savršenim. Viđenje roditelja je crno – bijelo na štetu zlostavljanog roditelja.

5. Nekritičko podupiranje samo jednog roditelja:

U svakom sukobu između dva roditelja, djeca automatski drže stranu roditelju zlostavljaču bez obzira na to što taj roditelj kaže ili radi. Nikakva logika, moral, pravo ne ulaze u vidokrug tog djeteta kao opravdani razlog zašto bi podržali onog drugog, do jučer voljenog im roditelja.

6. Posuđeni scenario:

Papagajsko ponavljanje jezika odraslih. Dječji izrazi su jeka izraza roditelja otuđitelja i često su izvan dječjeg normalnog vokabulara i razumijevanja.
Isti izrazi opisa situacija mogu se naći i u iskazu roditelja zlostavljača i kod djece. Doslovni copy – paste iskaz događaja.Djeca kada pričaju o drugom roditelju ili događaju s njime nemaju slobode u izražavanju niti u izričaju. Zašto? Jer djeca moraju potvrditi priču roditelja zlostavljača i moraju je znati napamet.

7. Objava neovisnosti:

Djeca objavljuju da je njihovo odbijanje jednog roditelja njihova vlastita odluka i da drugi roditelj nije utjecao ili pridonio otuđenju.
Djeca imaju pravo na svoje mišljenje. Apsolutno. To je iskaz između ostalog i dobrog odgajanja. Roditeljstvo podrazumijeva odgoj zdravog i kompetentnog djeteta, koji je spreman za odrasli život misleći svojom glavom.

No ovdje se radi o nečemu drugome.

Ovdje dijete, u svojoj nezreloj dobi, preuzima odgovornost odrasle osobe na sebe u stvarima koji su van njegove, dječje domene – npr. hoće li dijete viđati drugog roditelja ili ne. Po tom istom principu dijete koje ne želi ići u školu jer mu je dosadna u stvarnom životu bi trebalo odlučiti i reći „ Ja od danas odlučujem da više ne idem u osnovnu školu i neću pohađati 7. razred. „
Ovdje se radi o tom nivou odlučivanja za što dijete nije „nadležno“, a ne o tome da li želi gledati film ili jesti špinat za ručak.

8. Širenje neprijateljstva na sve:

Neprijateljstvo prema svemu što pripada zlostavljanom roditelju: dijete vrijeđa i odbija rodbinu, prijatelje, čak i kućne ljubimce povezane s roditeljem, bez obzira na to što je prije to voljelo ili poštivalo. Sve što je mamino ili tatino više ne valja, niti vrijedi po defaultu. To je tako i gotovo. Nema objašnjenja niti logike iza toga.

Za potvrdu simptoma otuđenja nisu potrebni biti iskazani svi simptomi, ali većina da – svakako da…

Dakle, ovo su osam ( 8 ) simptoma otuđenja djece od roditelja koja djeca iskazuju tj. manifestiraju kada ih promatrate.

No ovdje je još  nešto bitno:
Ovo nije kritika djece! Ovo je jako važno. Ponovit ću još jednom – ovo nije kritika djece!

Ovako se djeca ponašaju jer se ne mogu drugačije ponašati u svojoj trenutačnoj situacije.

Ovi simptomi su prikaz otuđenja djeca od roditelja kao znak njihovog izmjenjenog psihičkog stanja. To je ono što psihička manipulacija / indoktrinacija roditelja otuđitelja radi otuđenoj djeci. 

Kada mi roditelji od kojih su djeca otuđena opisujemo svoju djecu na ovakav način onda opisujemo kako se ponašaju prema nama u stvarnosti. Mi ih ne tračamo i ne žalimo se na njih. Jednostavno ljudima objašnjavamo kako to izgleda da bi mogli razumjeti.

SVAKI RODITELJI KOJI IMA OTUĐENO DIJETE DUBOKO VOLI TO SVOJE OTUĐENO DIJETE. I NEIZMJERNO ŽELI DA MU SE ONO VRATI.

I da – otuđujuće ponašanje djece odstupa od normalnog ponašanja jednog tinejdžera.

Ovo govorim zato što mi puno ljudi, uključujući i tobožnji stručnjaci, znaju reći da je ovakvo ponašanje tipično za tinejdžera. Nije!

Simptomi otuđenje djece od roditelja nije prikaz normalnog ponašanje jednog tinejdžera.

Zapamtite to zauvijek! Razlika je ogromna!

Tinejdžer se jednako “nepodnošjivo” ponaša prema oba svoja roditelja. No na kraju dana želi oba svoja roditelj u svome životu.

Otuđeno dijete – NE!

To dijete moralo je po psihičkoj manipulaciji / indokrinaciji jednog roditelja – roditelja otuđitelja – napraviti izbor – odabrati jednog roditelja! I to je dijete i učinilo. Odabralo je roditelja otuđitelja. Drugog roditelja izbacilo je iz svog života – van!

Stvarno!

Fizički i psihički!

I u velikoj večini slučajeva – ZAUVIJEK!

RAZLIKA IZMEĐU OTUĐENE DJECE I ZLOSTAVLJANE DJECE