Skip to content
children-running

Način vraćanja otuđenog djeteta roditelju Most prema zlostavljanom roditelju

Što napraviti da se dijete, koje je otuđeno od svog roditelja i pokazuje sve znakove teškog otuđenja, približi svom zlostavljanom roditelju na najsigurniji psihički a onda i fizički način?

Kako to napraviti?

Tko bi to trebao napraviti?

I na koncu… Zašto to napraviti?

Ovo nije „science fiction“. Ovo je stvarno. I jasnom sudskom odlukom takvo dijete vraća se svom dojučerašnjem voljenom roditelju, a sada roditelju od kojeg je dijete otuđeno.

Dijete koje pokazuje znakove teškog otuđenja opranog je mozga, brainwashed. Ono ne vidi ništa lijepo i dobro u svom, dojučerašnjem voljenom roditelju. Ono misli da ide doslovce roditelju monstrumu. Nekome koga ili prezire, ili se boji…ili što god već… I to je ono što je njemu u svjesnom dijelu mozga.

Stoga dijete koje idem prema svom sada zlostavljanom roditelju  ima znak „ Opasnost“ u glavi. I puno uskličnika. I ne želi ići svojoj mami ili tati…A po sudskoj odluci mora…

Kako to napraviti? Kako napraviti taj prijelaz prema tom drugom roditelju najbolje i najsigurnije za djetetovu psihu? Da ga se oslobodi straha.

Potreban je „most“  i potreban je vodič…

„Most“, kao način tranzicije od jednog roditelja ka drugom. Jednog roditelja, roditelja zlostavljača, dijete ostavlja sebi iza leđa i ne gleda ga…van vidika mu je. Taj roditelj, po jasnoj sudskoj odluci, dobije zabranu prilaska i kontaktiranja tog djeteta. Objasnit ću kasnije zašto.

Vodič vodi dijete preko „mosta“ s znanjem i ustaljenom praksom kako se to radi. I dijete na tom putu transformira psihički da se ono opusti i osjeća sigurnim. Zajedno s zlostavljanim roditeljem vraća djetetu memoriju, nekadašnje pozitivne osjećaje za tog roditelja…Ovaj program nije improvizacija. To je dobro osmišljena akcija vodiča razrađena do detalja u puno razgovora sa zlostavljanim roditeljem. Jer što? Vodič mora shvatiti iz tih priča koje je to emocije nekad voljeni roditelj budio u svom djetetu. Što je to što su imali zajedničko i u čemu su nekad uživali? Čemu su se smijali? I gdje su se to toplo voljeli?… I onda odigra s djetetom tu scenu…Prizove iz dubine duše te emocije. Jer one su tamo…samo dijete ne smije to pokazati…

No dijete je sada slobodno jer je zaštićeno, od suda, od vodiča, da to smije pokazati…

( Ovo je najbitnija rečenica cijelog bloga, zapamtite ju ! )

Ova sloboda, da dijete smije biti to što u stvari je – dijete i jednog i drugog roditelja, da ima u sebi i dio mame i dio tate, najbitnija je stvar psihe. Jer to znači da dijete smije biti svoje. Ta sloboda diže sve blokade u djetetovoj psihi i sjećanju stoga taj novi vjetar u leđa diže dijete s dna.

Da li dijete odmah to pokazuje ? Ne.

Vrlo jednostavno „Ne“.

Zašto ne?

Zato što je njegov  mozak ispran. Zato što je njegov mozak isprogramiran da radi i reagira točno onako kako to želi roditelj zlostavljač. I kako je to dijete na koncu konca taj roditelj zlostavljač programirao. Stoga dijete i ne mora biti u direktnom kontaktu s roditeljem zlostavljačem a da bi reagiralo na točan način kako to taj roditelj želi.

Sve o  programiranju mozga može se naučiti od dr.Joe Dispenze i dr.Bruce Liptona.

Stoga vodič mora napraviti dvije stvari. Mora u tom programu djetetova mozga pronaći obrisane datoteke i filove o zlostavljanom roditelju…I mora upgradirati djetetov program. Doslovce s Windowsa 7 na Windows 10.

Što to znači?

Naravno da neće djetetu reći „ Znaš što mali? Tvoj roditelj zlostavljač ti je isprao mozak i sada to moramo popraviti.“ Jer to dijete je još uvijek lojalno svom roditelju zlostavljaču. I drugo; vodič ne smije sada raditi istu stvar ali sa suprotnom predznakom – ne smije puniti dijete otrovom razvoda nahuškavajući ga sada protiv roditelja zlostavljača. 

Vodič mora djetetu otvoriti put ka drugom roditelju, ne samo prizivajući zaboravljena sjećanja, nego pokazivati mu načine kako da dijete počne reagirati na nove načine prema svom do jučer voljenom roditelju. Daje mu nove alate u ruke s kojima će dijete samo komunicirati s tim roditeljem. Jer dijete je do tada imalo samo jedan izbor reakcije na svog zlostavljanog roditelja. Negiranje, gaženje, vrijeđanje, ignoriranje…Nije bilo svjesno da postoje i drugi načini odnosa s tim roditeljem. Sada mu se prvo prizovu ti osjećaji za vrijednost prema tom roditelju a drugo, dajemu se pravo da to smije učiniti ( psihička i fizička zaštita djeteta od roditelja zlostavljača ) i predlažu mu se tehnike kako to učiniti ( shodno djetetovoj dobi ).

Kada dijete konačno sretne svog roditelja već je pomalo pripremljeno a i donekle izmijenjeno, upgradirano..

Zlostavljani roditelj isto tako je prošao vođenje s dotičnim vodičem. Od priznanja njegove boli, od slobodnog izricanja svih svojih osjećaja, bez da je osuđivan od strane tog vodiča, od psihološke podrške vodiča roditelju pa do psihološkog osnaživanja duboko traumatiziranog roditelja. Kao i učenja o svim elementima parental alienation-a općenito i komunikacije s tako istraumatiziranim djetetom.

Ovdje nema onog klasičnog happy enda holivudskih filmova gdje će dijete pasti ekstatično u zagrljaj svog roditelja i oni će živjeti „Happily ever after…“.

Ne.

Priča tek počinje. Sve ovo prije bila je jako dobra priprema. Da se dvoje nekadašnjih ljubavi ponovno sretnu. Dijete je još uvijek preplašeno kao lane…i svaka nepažnja i nestručnost  može dovesti do toga da emotivno pobjegne. Kada dijete i vodič dođu zlostavljanom roditelju provode nekoliko dana svi skupa zajedno. Najbolje na nekom neutralnom terenu. Stvar tog vremena skupa je da dijete u sigurnom okruženju,  pod paskom vodiča, na najnježniji mogući način, transferira se  u dijete tog drugog roditelja. Što to znači?

Roditelj zlostavljač ugradio je u svoje dijete osjećaj da je to dijete samo, kao dijete, odlučilo da će odbaciti svog drugog roditelja. Iako je roditelj zlostavljač uprogramirao program odbacivanja u svoje dijete on je onda prebacio odgovornost za operativno djelovanje tog programa na dijete dajući mu  autoritet odrasle osobe. I time oprao svoje krvave ruke. I skinuo odgovornost sa sebe.

Dijete nije odrasla osoba. Nema razvijenost svog psihičkog sustava za tu ulogu. Stoga mu se  u priči parental alienationa / otuđenja djeteta mora vratiti uloga koju on u stvari ima. A to je da je on dijete. I samo dijete. A da je drugi roditelj odrasla osoba, njegov tata ili mama, te da je kao takav zadužen i odgovoran za njega. Transfer moći prelazi s djeteta na zlostavljanog roditelja. Dijete prestaje biti roditelj sam sebi i ta uloga se vraća nazad zlostavljanom roditelju. Vodič ovdje nije roditelj. Nema te ovlasti. On je netko tko štitio dijete da se dijete osjeća sigurnim sa zlostavljanim roditeljem no u isto vrijeme je netko tko zlostavljanom roditelju pokazuje poštovanje i jasno pokazuje da zlostavljani roditelj ima autoritet roditeljstva.  Kako bi dijete kada ostane nasamo i samo sa zlostavljanim roditeljem moglo učiniti to isto. Jasno je da je to samo početak…

Kada dijete ostane živjeti kod tog drugog roditelja potrebno je da i dalje vodič radi s njima dvoma. Da raščišćava situacije koje se dešavaju u njihovom životu, da psihički podrži i osnažuje tog roditelja te da prati dinamiku njihova odnosa. I sve to radi van bilo kakve institucije. U obitelji zlostavljanog roditelja.

Što je s roditeljem zlostavljačem?

Ako se je ustanovilo tijekom sudskog procesa, da taj roditelj ima poremećaj ličnosti, onda mu sudac  treba naložiti liječenje i tretman. I mora pratiti njegov napredak. Taj roditelj ne smije dolaziti u kontakt s djetetom. Niti fizički, niti telefonski, niti posredno. Nikako. Sljedećih par mjeseci. Dok dijete dovoljno psihički ne ojača da njegov programirani mozak ne vraća se na stari program. Kad je dijete dovoljno ojačalo da ne bude ponovno zavedeno od strane roditelja zlostavljača a taj  je roditelj pokazao svoj napredak na psihološkom  tretmanu, pa kad je  k tome još zlostavljani roditelj bio dovoljno psihički osnažen da ne reagira na roditelja zlostavljača tek tada se obitelj ujedinjuje. U smislu da međusobno počnu komunicirati i skrbiti za dijete.

Zato se taj prijelazni period i način zove „most“; od jednog roditelja k drugom roditelju…

Na ovakav način nikome se ne oduzima dijete. A dijete ima i mamu i tatu.

Ovakvi stručni programi se provode. Provode ih stručnjaci koji su ih kao takve osmislili. I koji su educirali dalje druge profesionalce da se time počnu baviti. Kako bi mogli voditi obitelji pogođene otuđenjem djece do uspješnice.

Stavljam linkove na programe kako bi se vidjeli detaljnije o čemu je riječ. 

The Family Bridge program – dr.Richard Warshak

Turning point for families program – dr.Linda Gottlieb

Nisam odoljela a da ne kopiram Lindine riječi;

“The TPFF intervention is based upon the principles of structural family therapy, founded by my mentor, child psychiatrist, Salvador Minuchin. Its philosophical underpinnings are effective and logical: people are most likely to change for those whom they love and for those who love them…

It seems so evident, then, that the crucial player to assume the deprogramming role for the child is the “formerly” loved and loving rejected parent. Indeed, I assert that the healer who has the greatest potential for success is the rejected parent—who is not only the holder of the family truths—but who has had the loving relationship with the child. The role then for the therapist is to serve as a catalyst who encourages and guides the creation of healthy, corrective transactions between the rejected parent and child as well as among all the family members. (P. 143)…

…All this is to say that, in cases when abuse or neglect have not occurred, it is highly probable—to 99% clinical certainty—that alienation is the cause of the rejection. This means that the child has been unduly influenced or brainwashed to mimic the feelings and beliefs of the alienating/favored parent. We must therefore recognize that the child’s rejection is not genuine to them. The child is not opposed to restoration of the relationship with the rejected parent. To the contrary, the child secretly relishes the reconnection, but—because of loyalty to the alienating/favored parent—the child cannot initiate contact and must openly and actively oppose it. But when the contact is imposed by outside authority, the child experiences it as an albatross being lifted 7 from around her/his neck. When professionals release the child from the loyalty conflict that had been imposed by the alienating/favored parent, it is exactly what the child needs and desires. Children really do not want to chose!”

The Turning Point – video sa glavnim značajkama programa – The Law Center

dr.Linda Gottlieb – njezin intervju o reunification terapiji između otuđenog djeteta i roditelja kojeg je odbacilo

 

( Zahvalna sam The  Law CenterForeldrajafnretti na  izvrsnim video materijalima na temu otuđenja djece od roditelja, posebno na temu reunification tereapije . Stavila sam ij ovdje u edukativne svrhe ).

 

 

Photo: children-running.jpg

 

Prijava na newsletter

Ukoliko želite primati informacije o najnovijim objavama molim prijavite se ispod.

Uspješno ste se prijavili.

Nešto nije uredu. Pokušajte ponovo.

Prijava na newsletter

Ukoliko želite primati informacije o najnovijim objavama molim prijavite se ispod.

Uspješno ste se prijavili.

Nešto nije uredu. Pokušajte ponovo.

Send this to a friend