Moja priča Otuđenje moje djece nije došlo odjedanput, slagalo se postepeno, kroz neko vrijeme...
Kako je parental alienation / otuđenje djece od roditelja nastao u mojoj obitelji?
Parental alienation/ otuđenje moje djece od roditelja nije došlo odjedanput, jednog jutra. U našoj obitelji slagalo se postepeno, kroz neko vrijeme. I onda je bilo završeno tijekom jednog ljeta. Kada sam ja prvi puta bila odsutna, daleko od svoje djece.
Da li sam shvaćala što se dešava? Ne.
No gledala sam svoju djecu kako se mijenjaju. Kako se doslovce potpuno psihički izobličuju. I postaju potpuni stranci. Ništa vas ne može pripremiti za to. Niti kao čovjeka, niti kao roditelja.
Simptomi u djece ( a ne kritika ! )
Njihovi napadi na mene, otvoreno neprijateljstvo i mržnja postali su moja svakodnevica. Riječi koji su mi upućivali te obrazac ponašanja jasno su govorili od kuda to dolazi – iz konfliktne situacije s mojim sada već bivšim partnerom. To nisu bile misli,riječi i dijela djece od 10. i 12.godina. Djeca tako ne govore, ne razmišljaju i ne djeluju protiv svog roditelja.
Imala sam osjećaj da se nalazim unutar Orwellove “1984”. Horor, nemoć, zaprepaštenje i totalna sluđenost nemogućnošću da ih urazumim, razgovaram s njima i povratim njihovo prijašnje mentalno stanje je rezultiralo još samo jačim njihovim napadima i ispadima mržnje.
Poraz
Od trenutka kada sam počela shvaćati da takvo ponašanje nije normalno do trenutka mog odlaska iz kuće prošla je godinu dana. U trenutku shvaćanja da sam potpuno poražena kao mama i kao roditelj donijela sam potpuno svjesno i mirno jasnu odluku – odlaska.
Okrenula sam se bez riječi i izašla van.
(Van)bračnu kapitulaciju potpisala sam već prije, svjesna da sa svojim partnerom više ne dijelim iste životne vrijednosti. No odgajana na brdovitom Balkanu, svoju obitelj i djecu stavila sam ispred sebe. Pogreška.
Onog trena kada u toj zajednici više ničega nije bilo za mene više ničega nije bilo niti za moju djecu. Trebala sam otići – tada i odmah. Sve što je slijedilo nakon toga čisti je opis horor priče.
Osamljenost
Mislila sam da sam sama u svojoj priči. Osim jednoj prijateljici i svome ocu nikome drugome nisam se povjerila. Bilo me je sram što sam odabrala takvog partnera. I bilo me je sram što sam ja takva snažna, odvažna i odlučna pala tako nisko da ne mogu prepoznati niti sebe, niti svoju djecu.
Imala sam milijun pitanja o svojoj situaciji; Što? Zašto? Kako?
Zašto se on tako ponaša? Zašto ja tako reagiram na njega? Kako pomoći djeci? Što je u njih ušlo da su takva? Pitanje za pitanjem, nemoć, frustracija i nevjerica.
Odgovori
Jako puno je pomogla knjižnica. Djela autora od psihologije do spiritualnosti davala su dosta odgovora kako se nositi s očajem moje obiteljske situacije. No Google je bio taj presudan.
U trenutku kada sam uguglala riječ „psihičko kidnapiranje djece“ otvorila su se sva vrata. Na hrvatskom su to bili prijevodi vrijedne Asenke Kramer iz udruge Dijete – razvod, koja je prevodila blog od Karen Woodall, najpoznatije europske stručnjakinje za parental alienation/otuđenje djece od roditelja. Kada sam počela čitati njezin blog, pa blog njezinih kolega, dr.Childressa, dr.Richarda Warshaka otvorio se je i put prema blogovima udruga roditelja pogođenih ovim zločinom svugdje u svijetu. U trenutku kada sam shvatila da se samo u Americi s očajem parental alienation-a bori 22 milijuna Amerikanaca, prvi puta sam osjetila ushićenje. Zašto? Jer sam znala da ima lijeka za bolest koji se zove parental alienation/ otuđenje djece. Nisam više bila sama.
Ključna riječ „psihičko kidnapiranje djece“ otvorila je sve prozore. Puzzle su se samo slagale. Dobivala sam odgovore na sva pitanja koja sam imala.
Pomoć
Od tada sam redoviti posjetitelj svakog bloga, svake udruge, svakog stručnjaka s Google-a koji mi može dati odgovor na pitanje koje imam. Kada ukucate riječ „otuđenje djece od roditelja“ nema puno literature na hrvatskom. No „parental alienation“ otvara vrata neiscrpno mnogo izvora informacija. A informacije su ono što tražim. Ono što mi može pomoći što i kako dalje. S djecom. I sa sobom.
Pioniri u svijetu
Milijuni nas u svijetu u ovom trenu bori se sa svojom parental alienation situacijom. Borimo se na sudu, u centrima za socijalnu skrb, na policiji, školi, radnoj sredini. Pioniri smo u objašnjavanju te stravične situacije svijetu. Najslabija smo karika. Jer smo u enormnoj boli zato što su nam djeca oduzeta. I najjača smo karika. Jer, iako u ovakvoj očajnoj situaciji i potpuno psihički,fizički i financijski slomljeni, mi smo ti koji guramo naprijed. Mi smo ti koji se stalno vraćamo u centre za socijalnu skrb tražiti našu djecu. Mi smo ti koji pokrećemo parnice na sudu. Mi smo ti koji idemo u škole i tražimo da nastavnici imaju razumijevanje za našu djecu.
Ponovno, i ponovno, i ponovno.
Mi smo ti koji smo korisnici riječi parental alienation.Mi smo ti koji je posjedujemo. Njezini smo vlasnici.
Jer roditelj zlostavljač negira parental alienation situaciju. On tvrdi da nema veze s time. Naša djeca negiraju situaciju. Institucije ne znaju što bi s nama.
Mi, zlostavljani roditelji, mi smo ti koji sve pokrećemo. Jer od ostatka svijeta tražimo odgovore. Uporno, dosljedno, neumorno.
Roditelj zlostavljač ne traži ništa. On već ima sve. Našu djecu.
Zato google-ajmo. Odgovori će doći. Još jedna puzzla naći će svoje mjesto. Još jedan korak više prema našoj djeci… Na sudu, u centru, u školi, u susjedstvu.
Ukoliko želite primati informacije o najnovijim objavama molim prijavite se ispod.