Na njihovom kućnom pragu

I opet stojim pred njihovim vratima. I opet kucam i čekam da se te dveri možda otvore. Da ga vidim. Jer nisam ga vidjela već dugo. I ne znam kako više izgleda. Rekli su mi da je pustio bradu. I brkove. No oči i pogled su mu isti. Vjerujem…

Da li ću ga prepoznati ovaj put, pitam se?

U svome životu nikad nisam niti sanjala da ću si postaviti ovo pitanje o svome vlastitom sinu. No život te stvarno ponekad udesi.

Svi mi, roditelji otuđene djece, stojimo pred takvim nekakvim vratima. I svi mi čekamo i molimo Boga da se ista otvore. Barem na tren. Jer i to malo je – blagoslov. Jer znaš da je živ, da je dobro i da ga još uvijek prepoznaješ.

Ima puno roditelja otuđene djece koji više ne znaju kako ona izgledaju. I možda ista ponekad samo prođu ulicom, pored njih, a da njihovi roditelji  više i ne znaju da su to oni – njihova rođena djeca. Toliko je opak taj naš svijet otuđenja.

Za svakog takvog roditelja, koji stoji ispred ovih vrata otuđenja, ja znam da je heroj. Pravi pravcati. I po vjetru i po kiši – uvijek je tu. Kuca, čeka i nada se. Da će ovaj puta biti drugačije. Da će pogled djeteta biti onaj pravi, stari, kao nekad. Pun topline i ljubavi. I one životne radosti kada dijete ugleda svoju mamu ili svoga tatu. A ne ta prokleta hladnoća i tišina. I ta zbunjenost – „ Što ona ovoga puta hoće?“.

Dala bih sve na ovome svijetu za taj tračak života u njegovom oku, u njegovom pogledu, da znam da je onaj stari…predivan nasmiješeni dječak, pun radosti i veselja. Zvrk jedan mali… A ne ovaj starac, prerano odrastao, pun neke nevjerojatne jeze i težine.

Taj sekund, prije nego što se vrata otvore, imam poriv pobjeći od straha što ću ovaj puta naći. No hrabro stojim  vjerujući da Bog ipak postoji. I da je baš danas taj moj dan sreće i radosti.

Svaka mama i svaki tata tu, na toj liniji razgraničenja, stavi sve svoje snove i sve svoje nade – da je ovaj put ipak drugačije – u ruke neke više sile. Uz tihu molbu za pomoć.

Na toj liniji ničije zemlje – jer unutra ne možeš a vani i onako ne živiš – ja znam kolika srca ljubavi kucaju – u toj tišini – prije nego se začuju koraci na stepeništu i škljocanje brave. „Da li je tu? Da li je on?“, misli mi prolaze.

Stajati tu, sami, samcati u svoj svojoj boli i nadi, za svakog od nas roditelja otuđene djece, ispit je hrabrosti, snage i izdržljivosti. Jer vrata koja se otvore, ako uopće, ne vode u raj. Nego samo u trenutno olakšanje. Da smo ih vidjeli. Našu djecu. Barem na tren. Tu, samo na pragu. I ni pedalj dalje.

Stoga svaki od roditelja, kome se ta vrata otvore, barem na kratko, zna da je ipak blagoslovljen. Jer mnoga vrata ostaju zatvorena – zauvijek. Nama, kojima se ta vrata ipak otvore, smatramo se, u našem svijetu otuđenja  – dobitnicima. Stoga i ja sebi to tako uvijek kažem – „Dobro je. Vrata su se otvorila. Tu je.“

Svakom onom mami ili tati, koji stoji na tim vratima – želim mir u duši. Bilo da se ona otvore ili ne. Želim vanzemaljsku snagu da može stajati postojano i uzemljeno u svojoj ljubavi prema svome otuđenom djetetu. I shvaćanje da takva djeca u ovome času ne mogu drugačije. Te da je sutra novi dan – za pokušati ponovno  – probuditi u njima sve one tople emocije koje imaju za nas roditelje.  Jer duboko u njihovoj duši postoji još uvijek trag koji smo ostavili tu, u njima. Jedno malo toplo sjećanje kako je to bilo nekad, kada se je s tog istog praga, skakalo u topli mamin ili tatin zagrljaj.

Puštam sjećanjima neka traju…

Photo: pexels-mariana-kurnyk-