Da li škole razumiju otuđenje djece od roditelja?

Ne. Nimalo.

Niti razumiju otuđenje djece niti otuđenu djecu.

Škole su prva crta obrane. Prva linija gdje otuđeno dijete izlazi van na javnu scenu. Iz svog polomljenog doma. To je mjesto gdje dijete još živi osim u svojoj kući. I to je mjesto gdje ga se promatra kako funkcionira u svojoj polomljenoj obitelji. Posebno ako je jedan od roditelja prijavio otuđenje djeteta i sve probleme koje dijete ima u toj svojoj životnoj situaciji. I svu težinu koju  nosi. Tako reagira odgovoran roditelj, tako reagira otuđeni roditelj. Jer traži pomoć na sve strane za svoje dijete, kroz druge. Jer je to jedino što može. Kada mu osobno ne može pomoći.

Dijete izlazi iz svog doma van, u školu, na način skrivanja. Jer ne smije pokazati svoje pravo lice. Zašto? Jer ne smije pokazati pravo stanje stvari. Jer bi se onda saznalo. Sav njegov žal za otuđenim roditeljem. U tom prikrivanju djetetu pomaže psihološki splitting. Jer je to jedini način da preživi raskol svoje duše – ono što voli i želi, svoga otuđenog roditelja, i ono što realno ima u svome životu – parcijalnu obitelj.

Otuđeno dijete u školi je uredan, opeglan i čist pa na oko izgleda da je sve u redu. Za one kojima je to indikator normalnosti. Otuđeno dijete ima drugačiju psihodiamiku obitelji nego dijete iz neke druge problematične situacije. Otuđeno dijete se na sve načine trudi ničim ne izazvati pažnju, ne iskakati i ne biti zamijećen. Jer je to opasno. Ako škola primijeti da nešto nije uredu onda je to alarm roditelju zlostavljaču da ga se vidi. I njegovo zlodjelo.

Zato je dijete prestravljeno da oda pravo stanje stvari van kuće, pa i u školi. Kada mu je teško. A težina svakog otuđenog djeteta vidi se u svakom istraživanju i crnoj statistici koju stručnjaci, koji se bave ovom temom, naprave.

dr.Baker – Posljedice koje proces otuđenje ima za otuđenu djecu ( istraživanje 2007 )

Otuđena djeca:

65% ima nisko samopoštovanje

70% ima depresiju ( periodičnu ) zbog uvjerenja da nisu voljeni od zlostavljanog roditelja kao i zbog razdvojenosti od njega

35 % upotrebljava opijate kao masku da se zavara bol i tuga

Ove brojke govore o stravičnim posljedicama za otuđeno dijete. 70% njih ima depresiju. U dobi dok su mali ili tinejdžeri. Dakle, kada imaju 12, 14,15 godina. Koliko godina vi imate ? I kako se vi nosite sa svojom razorenom porodicom? Teško vam je? A sada si zamislite da imate samo 13 godina i da to isto tako morate nositi. A ne možete se samo tako odseliti od roditelja zlostavljača. Kao što odrasli to mogu od svog zlostavljača.

Tko u školi mora biti glavni i odgovorni za otuđeno dijete? Tko je u školi glavni dirigent odnosa i postupanja s takvim djetetom?

U tom školskom sustavu najbitnija je karika stručni tim psihologa i pedagoga. Jer oni su ti koji bi morali znati sve o otuđenju djece. Ili saznati i naučiti. Shodno tome oni su ti koji, unutar škole, dalje dijele to znanje i upute kako postupati s jednim otuđenim roditeljem. Dakle, oni su ti koji su profesionalno dužni pružiti svu pomoć i podršku oko shvaćanja jednog takvog djeteta ostatku škole.

Tek tada nastavnici, koji stručni tim osvijesti i educira, mogu shvatiti to dijete, svu težinu koju ono nosi. I oni moraju s njim svakodnevno postupati na najnježniji i najpodržavajući način.

Ovih dana čula sam rečenicu jedne djelatnice škole koja me je duboko zamislila i zabrinula. Zbog mentalnog stava predstavnice našeg obrazovnog sustava.

A to je, da bi se nježnost i mekoća iskazana kroz poseban pristup prema otuđenom djetetu u obrazovanju mogla zamijetiti od ostale djece u razredu. I kako onda to njima objasniti?

Moje pitanje je zar nismo zaslužili svi da budemo tako tretirani? Zar moramo biti samo ranjiva skupina pa da se s nama postupa ljudski, s pažnjom, s ljubavlju, i toplinom?

Taj lightmotive da se s ostalima mora postupati drugačije i na koncu i postupa se, prati me kroz cijelo školovanje moje djece. Meni je to enigma. Moj mentalni sklop nije „Što te ne ubije, ojača te“. Ja ne pripadam tome svijetu. Niti želim da i jedno dijete takvom svijetu pripada.

Dijete koje prolazi svoju tešku obiteljsku situaciju pa onda još i situaciju otuđenja mora imati poseban tretman školovanja i poseban tretman u ovim našim školama. Najnježniji i najmekši. Uvijek. Kako god da dijete reagira.

Zašto?

Jer to čin ljudskost. Da najranjivije podignemo s poda i o njima brinemo. Najnježnije i najmekše.

Mogla bih ovdje kopirati sva istraživanja  na ovom svijetu koliko je pogubno za djecu ako ih ne podržimo nježno u ovim najtežim situacijama. Pa onda, ako ipak prežive nepodržani – izrastu u iskasapljenje mlade ljude s takvim životnim ožiljcima hodajući kroz svoj život tako pognuto.

Stoga, ako nekome u školi nije jasno što je to otuđeno dijete, predlažem mu da samo na jedan jedini dan uzme njegov život za živjeti. Osjetit će sav osjećaj napuštenosti, osamljenosti i izgubljenosti jedne male dječje duše, prije vremena sazrele…za svu tugu, očaj i beznadežnost svoje situacije…koliko god izgledala ispeglano, čisto i uredno…