Biti ranjiva

…je najljepša stvar na svijetu. Zašto?

Zato što te neke životne okolnosti slome toliko da se moraš pogledati u ogledalo. Svoje vlastito. Nema druge. Ne možeš se ne vidjeti. Toliko je očigledno. Širom otvoriti oči u nevjerici gdje si i što si.

Jer nisam mogla vjerovati da toliko nisko mogu pasti u ratu s drugom osobom. Jer sam gledala sebe kako se mijenjam na najgori način. Jer sam postojala netko koga nisam željela, a opet sam to postajala. U nemogućnosti da zaštitim djecu u onome što sam poslije saznala da se zove otuđenje djece od roditelja u visokokonfliktnom razvodu te posljedičnost toga – moj strah, poniženost, nevjerica, mržnja…sve to skupljalo se u meni. Crnilo koje me je gušilo u svoj mojoj nemoći žrtve. To nisam bila ja. I nisam željela bivstvovati u tome.

Kada sam to shvatila i kada više nisam mogla doprijeti do svoje djece, izgubivši tu bitku, okrenula sam se i izašla van. Ostavila sam sve iza sebe, i ono najbitnije i najdragocjenije…svoju djecu. Nisam ih više mogla izvući. Bili su  potpuno otuđeni, već tada. Morala sam van.  Morala sam po pomoć… naivno vjerujući da će mi netko pomoći da ih spasim…

I tada sam kolabirala… . Jer roditelj koji je odbačen od svoje djece osoba je na aparatima za preživljavanje, kao da ga je vlastito srce izdalo. Toliko je to bolno.

Gledala sam sebe na podu kada od boli nisam mogla niti disati. Vlastito ponižavanje sebe da nisam dovoljno dobra i pametna da odigram životnu utakmicu samo je dobro došlo kao podloga institucijama da me još više ponize kao majku… No, jedno sam znala. Možda nisam pametno odigrala ulogu žene ali kao majke – jesam. Da. Apsolutno jesam. I dapače – izvrsno.

To je bio trigger koji me je vratio u život. To je bio okidač koji mi je spasio život. Doslovce.

No jedno sam sebi prvo morala priznati – da sam toliko ranjiva … da sam na podu. A onda sam, da bih preživjela, morala naučiti gledati svu tu moju ranjivost na najnježniji način. Nešto što do tada nisam znala, niti naučila.

Biti  nježan prema sebi najveći je dar koji mi je život dao u tom trenutku. U moru toga što sam bjesomučno čitala da si pomognem, da se izvučem iz tog vlastitog mraka, jedna je fraza– „Moja škrinjica s blagom“.

Sve ono što sam postala i čega me je bilo sram – poniženost, bespomoćnost, ranjivost – uporno sam stavljala u tu svoju škrinjicu s blagom – kao svoje najveće blago. I sve sam ih više voljela pretvarajući ih u suprotno – osjećaj divljenja da sam uspjela sve preživjeti, osjećaj prihvaćanja da trenutno ne mogu promijeniti stvari te oprost sebi da nisam znala bolje.  

Ranjivost mi je naučila da stanem i nađem svoju nježnu stranu. I zavolim ju na način na koji prije nikad nisam. Ranjivost mi je dala jasnoću uvida u moj život do neslućenih razmjera. I ranjivost mi je dala ljubav – bezuvjetnu za sebe. A onda i za moju djecu.

Stala sam pred sebe i rekla – „Da, to je to. To jesi. I sviđaš mi se – baš takva.“

I od tada punim svoju škrinjicu s blagom sa svim blagodatima ovog svijeta – nježnošću, mekoćom i podržavanjem sebe same na načine za koje nikad prije nisam mislila da mogu. I uživam u svakoj svojoj emociji na najljepši način.

Vraćam se sebi… Vraćam se kući…

 

Photo Pixabay sad-3187671_1920.jpg

Prijava na newsletter

Ukoliko želite primati informacije o najnovijim objavama molim prijavite se ispod.

Uspješno ste se prijavili.

Nešto nije uredu. Pokušajte ponovo.