Pješčana plaža

Daleko sam od kuće, na par dana, da se odmorim malo od sebe same. Zašto? Jer uvijek živim u uvjerenju i nadi da, bez obzira na sve ove godine bez moje djece, eto, samo što se nisu vratili meni, u moj život mame…da ponovno živimo skupa, kao nekad. Nikad ne odlazim na dulji niti dalji put nekako uvijek nesvjesno iščekujući njihov konačni povratak meni, zauvijek, na moja vrata. Blogovi otuđenih roditelja znaju za sretne priče ponovnih, nenajavljenih ujedinjenja otuđenih roditelja i njihove otuđene djece. Zvono na vratima i odjednom on ili ona, nakon toliko dugo vremena i sasvim nenadano ponovno u životu svoje mame ili svoga tate. Kada se pojavi jedna takva priča, jedan takav susret, share-a se blogovima brzinom munje kao biblijska utjeha i nada svima nama drugim. Tome se i ja uvijek nadam i zato uvijek, uvijek otvaram vrata stana u bilo koje doba dana ii noći, s vjerom i nadom da ću i ja, u jednom takvom prizoru, ugledati svoju djecu, svoje sinove.

Ovaj put odlučila sam napraviti taj mentalni iskorak iz stalnog iščekivanja i otišla sam na odmor. I to u kamp pun obitelji i djece. I napravila sam jednu od najpametnijih stvari. Legla sam na pješčanu plažu punu kantica i lopatica. I djece koja se igraju. Prije par godina njihov smijeh i vriska doveli bi me do mentalnog ludila. Od bola i nezadrživog sjećanja kakvi su nekad moji bili. Danas, nakon što sam izašla iz desetog kruga svoga pakla, uživam na tom pijesku i suncu i nadasve u njima, tim malim njuškama, koje tako predano grade kule u pijesku. Promatram mame i tate kako se nakon korone opuštaju u  normalnosti i jednostavnosti života. I kao prava uhoda kradem svaku sekundu života njihove djece kao nešto meni najdragocjenije što može biti. Gledam upornost, posvećenost i ustrajnost da se izradi tunel ispod kule, gledam prva slova nemuštro ispisana štapom na pijesku. Promatram modnu reviju haljinica i badića starije sestre koja se presvlači kao prava mala talijanska diva filma 50-tih. Promatram i prve zaveslaje starijeg dječaka u njegovoj borbi na dasci. I presladak pokušaj ulaska tek prohodale bebe u previsoko postavljenu mornarsku mrežu. I uživam u svoj toj normalnosti jednog obiteljskog života na plaži. Po prvi puta ne vodim paralelno u glavi dvostruki život svog metalnog geta. Dok bih prije vrtjela u glavi film da ću se ovdje nazad vratiti s njima, sa svojom djecom te istraživala sve mogućnosti za njih, sada već tinejdžere, ovaj puta čvrsto sam odagnala te misli i samo disala za sebe. Dođe taj trenutak kada jednostavno moraš sebi postaviti prioritet sebe. Ponosna sam na sebe koliko sam toga već odradila u sebi, da mogu tako mirno mentalno raspredati o nenormalnosti svoga života. I kada me nakon takvih promišljanja, ipak pukne ta moja teška rana, kao i obično, stvorivši se niotkuda u mojim grudima, pustim ju da kao avet izađe van. I pozdravim ju, najnježnije i najmekše. Prijateljici samo kažem „ Pusti me“ i ona već zna. Ne moram joj ništa više objašnjavati. Samo sam zahvalna za skrivanje iza tamnih sunčanih naočala.

Pješčanu plažu doživljavam kao poligon svoje sreće… da se imam čega sjećati i da sam danas ponovno dovoljno dobro da o tome mogu jasno promišljati. I vidjeti svu ljepotu tih malih njuški koji se vrzmaju uokolo nesvjesnih da ih jedna teta promatra s radoznalošću i  radošću njezinog iskustvenog života.

Normalnost jedne normalne obitelji meni je dar s Neba da znam da takve postoje i da ima nade i za moju da takva ponovno bude. Biram inspiraciju i motivaciju u svakoj životnoj situaciji kao životnu snagu za dalje. Pa i tako da jedna pješčana plaža meni bude poticaj za izlazak iz mog mentalnog geta otuđenog roditelja u normalnost jednog normalnog života. Jer jednom takvom uporno i strastveno stremim.

Prijava na newsletter

Ukoliko želite primati informacije o najnovijim objavama molim prijavite se ispod.

Uspješno ste se prijavili.

Nešto nije uredu. Pokušajte ponovo.