Međunarodni dan mentalnog zdravlja

Danas, 10. listopada,  Međunarodni je dan mentalnog zdravlja.

Kao roditelj kojem su djeca otuđena u procesu razlaza, samo ću vam iznijeti jedan službeni statistički podatak koji prati ovo obiteljsko nasilje i to nasilje prema djeci:

Čak 30% roditelja, kojima su djeca otuđena, ima misli o samoubojstvu. Od toga, njih 23%, uspije u tome.

Brojke sve govore; o težini situacije koju morate nositi dok se borite za svoje otuđeno dijete.

Stoga, svim  mamama i tatama, koji danas možda stoje na “rubu svog balkona”, šaljem svu ljubav ovog svijeta. Da ih napuni snagom, hrabrošću i izdržljivošću za ovu Igru živaca. Da znaju da smo svi mi, roditelji otuđene djece, dobili ovaj život ne zato što ne možemo odigrati ovu utakmicu do kraja, nego zato da u njoj istrajemo i da briljiramo – svatko u svojoj ulozi, na samo svoj svojstven način.

Stojeći na rubu svog balkona, jedne posebno teške noći, prija par godina, uhvatila sam se za zadnju nit svoje snage da se vratim sebi i posljedično svojoj djeci.

Danas slavim svaku sekundu svog života. I nikad mi nije bio ljepši, bez obzira na sve.

The Game ain’t over yet!

JEDNA TEŠKA NOĆ

Nikad nisam mislila da bi mi život mogao dati nešto tako teško kao otuđenje vlastitog djeteta. Ništa takvo u opisu životnih môra nije postojalo u mojoj glavi. Niti za druge a kamoli za mene. To se jednostavno nije dešavalo nikome i nikada, mislila sam. Pa je samim time bilo i nezamislivo da bi kao takvo postojalo u mojoj realnosti. No to što tada nisam shvaćala je da se je to i takvo  ipak desilo i meni. Baš meni. U mome djetinjstvu. No zbog težine tog događaja, baš zato, bilo je krpom prebrisano iz mog sjećanja. I  duboko zakopano u meni.

I kako to obično biva, Život me je baš zato vratio na početnu stanicu, da to ovaj put odradim drugačije. Izvukao je sve to, svu tu bol, nemilosrdno van u moj sadašnji život. Ovaj put drugačije – ne više kao bol otuđenog djeteta, nego otuđene mame.U trenutku kada ja nisam bila nimalo spremna na to. Niti na tu silinu osjećaja. Tko u ostalom i može biti spreman na takvo što? A kada se je otuđenje moje djece počelo odvijati ispred mojih očiju nisam niti željela surađivati s njim, sa Životom… negirajući sve što sam vidjela ispred sebe. Jer jednostavno nisam vjerovala sebi da netko kome sam ja toliko vjerovala, da s njime imam djecu, može biti tako brutalan… I  koliko posljedično ja mogu biti ranjiva i slaba. A taj dio sebe sebi nikad nisam priznala. Sada sam dobila  i tu šansu. Da naučim…

U tom najtežem periodu svoga života, kada sam konačno pronašla centar sebe, tu tišinu, kao usred tornada, potpuno mirna i sabrana, izašla sam van iz svoje kuće, iz naše obitelji. Po pomoć. Da vratim svoju djecu. Da mi netko pomogne protiv tog i takvog ludila. Ne sluteći da najgore tek dolazi. Jer život po modelu „Bori se ili bježi“ ostavlja teške posljedice. Koje buknu kada nastupi tišina nakon poraza.

Kada sam konačno izašla van, slomila sam se. I s toga poda nisam se micala. Sva reanimacija moga oca, koji me je dočekao širom raširenih ruku, nije davala nikakve znakove života. Jednostavno sam bila mrtva. Jer izašla sam van samo s jednom mišlju:  Da bez svoje djece neću preživjeti niti jedan jedini dan. I kada to imaš u glavi onda ti samo Bog može pomoći. No svejedno, ja takva, obišla sam svakog tko mi je u ovoj zemlji trebao pomoći vratiti mi moju djecu. Bezuspješno. Stvarno sam vjerovala u profesionalnost i ljudskost. Barem to. No ništa od toga.

I u jednom takvom trenutku bezuspješnosti te posljedično beznađa jednostavno više nisam imala snage… Slomila sam se. Potpuno. Jer bez njih, bez svoje djece, ja nisam znala živjeti.

Te noći više ništa nije vrijedilo. Nikakav razum. Nikakvo „Moraš…“. Bila sam potpuno prazna. Ispražnjena. Niti jedna jedina moja ćelija nije više imala svoje životne snage. Niti je marila. Jedino što je bila konstanta bila je ta nevjerojatno žareća bol u mojim grudima. Ta crna rupa, taj bezdan. Kome nikad nije bilo kraja. Bol tupa, koja nije prestajala. Bol enormna, koja se ničim nije dala izbaciti van. Čupanje vlastite duše bilo je na djelu. No ničim ju nisam mogla iščupati. Ta bol u grudima samo se je pojačavala i gomilala. I na koncu me je preplavila. Kao teška i gusta magla…

Kad više od njezine težine nisam mogla niti disati, jedino, jedino što sam željela bilo je – riješiti je se…

To veče, u takvome stanju moje posvemašnje psihičke iznemoglosti, tuge i depresije, nešto me je nevjerojatnom snagom počelo dozivati. I to preko ruba moga balkona. Neka nevjerojatna magija stajala je s druge strane. I doslovce me prizivala… kao Kirka Odiseja. TO je bilo živo. TO je bilo apsolutno živo. Nadnaravno. Postojalo je kao zaseban identitet, kao biće. I to, da je bilo živo,  bilo je to što me je prepalo. Jer bilo je izvan mene… a prizivalo je ono najranjivije u  meni. Poput magneta.To bezglasno dozivanje stajalo je tamo u mraku. Vrlo smireno i vrlo ustrajno.  I čekalo na mene. Imala sam osjećaj da lebdim i da nezadrživo plutam preko ruba. Ruba moga balkona. Jasno sam vidjela sebe i kuda idem. Kuda doslovce plovim kao u bestežinskom stanju. Kao da nemam vlastito tijelo, kao uteg. Jedino što sam osjećala je – stravu. Apsolutnu stravu. Sve dlake na mome vratu naježile su se i samim time dale mi signal da sam još živa. Da još uvijek dišem. Još i sada to osjećam. Taj nestvarni trenutak. Taj vjerojatno moj zadnji udah života. Vjerojatno je to, taj trenutak, u životu, kada ona zadnja iskra Života, pred sami kraj,  otme se takvoj nadnaravnoj kontroli…jer to je bilo to… I ta iskra baci svoj zadnji sjaj. Ta mala snaga Života poslala mi je slabašni, jedva čujni signal da to nisam ja…takva…očajna…i beživotna. Taj jedva čujan S.O.S  …kao šapat. Samo jedan. I onda više ništa. Dovoljan. Jer sam ga čula. I odazvala se. Zgrabila sam plahte svog kreveta kao sidro. I nisam puštala. Prestravljena kuda mi moje vlastito tijelo pluta. Držala sam se grčevito, u strahu i prestravljenosti od nadnaravnog. I više me je bilo strah toga što me je zvalo preko ruba mog balkona, nego mog života kakav je u tom trenu bio. Ta čvrstina kojom sam držala plahte bio je jasan znak koliko života još u meni ima. I da još uvijek nije kraj. Te stisnute šake vidim i sada. I taj nevjerojatan osjećaj da ipak nešto mogu učiniti za sebe i svoj život pa makar i tako slabašno. Taj neznatni otpor a tako lavovski spasimo me je te noći. Te noći postala sam pobjednik…ostavši u svom krevetu duboko usidrena.

Slijedeće jutro čula sam najljepše riječi moga oca kome sam se odmah povjerila „ Jasmina, Život je veličanstven. Dobila si ga na dar. Još toliko toga lijepoga možeš iskusiti. I ovo nije kraj. No samo je na tebi da odlučiš što ćeš s njime. U tome je tvoja veličina.“

Moj otac jednom mi je udahnuo život. Toga jutra drugi put… 

Te noći izabrala sam Život. I Ljubav. Za sebe i za njih, svoju djecu. Da sebi dam novu šansu… da još jednom pokušam…živjeti…

Od tada vjerujem da nas Nebo vodi i  voli… I navija za nas… Svim svojim srcem. Njegove otkucaje čujemo u bîlu svakoga od nas. I naše djece.

Nakon ove teške noći ja sam zahvalna za svako jutro…kako god teško bilo. Jer imam novu šansu da taj dan možda ipak nađem prolaz kroz svoj labirint Života…

In memoriam

Za moja dva prijatelja koji su otišla preko “ruba svog balkona”, dok smo svi mi ostali mislili da njihove misli ipak nisu tako teške:

https://www.facebook.com/safety/wellbeing/suicideprevention/forafriend

Samoubojstvo se ne dešava nekom drugom. Osoba koja misli na takav način samo treba ljudsku pažnju, toplinu i ljubav… dok se je ona sama zatvorila za sve to… Treba samo uporno i nježno kucati na njezina vrata…

Photo by Lucas Pezeta from Pexels