Zašto je bitno da i škole znaju o otuđenju djece od roditelja?
U 21.stoljeću svaki nastavnik nije samo nastavnik.
Njegovo nije da zna samo o svome predmetu. On mora znati i sve ostalo što se tiče obrazovanja učenika. A tu spada i znanje o učeničkim posebnim potrebama. Pa tako su ADHD, autizam, ašerger, disleksija odavno već prisutni u školama. A nastavnici educirani o tim temama. Kako bi mogli pomoći učenicima sa njihovim invidvidualnostima. I kako bi ti učenici mogli iskoristiti svoje talente u ostvarivanju svojih životnih potencijala do maksimuma. Jer to je škola. Vjetar u leđa svakom pojedinom učeniku da se uspne do svojih zvijezda. A ne samo da se provuče kroz školovanje.
Otuđenje djece od roditelja spada u ovakvu vrstu posebnosti.
Posebnost koja koči dijete u njegovom razvoju i napretku.
I ne samo to.
S obzirom na to da je otuđenje djece psihološko zlostavljanje djeteta i kao takvo nalazi se u hrvatskom zakonu, svaka škola dužna je prijaviti zlostavljanje djeteta. Po zakonu.
Stoga svaki nastavnik ima dva razloga naučiti sve o otuđenju djece:
Pozitivni – učenikov uspon ka uspjehu.
I
negativni – prijava zločina prema djetetu.
Tko je glavni u školi za temu posebnosti učenika?
Stručni tim; psiholog, pedagog i defektolog.
Oni su prva točka prijave svakog roditelja ako dijete ima neku posebnost. I isto tako glavni tim za raspačavanje tih informacija svim nastavnicima. Isto tako kao i edukacija tih nastavnika o toj i takvoj posebnosti ( ako nastavnici već prije nisu educirani iz te teme ).
Stoga je otuđenje djece od roditelja zadaća stručnog tima.
I oni moraju educirati nastavnike o tome. Isto kao i priopćiti im te detalje o takvom učeniku.
Zašto je bitno da nastavnici znaju o otuđenju djeteta od roditalja?
Otuđenje djece od roditelja nije samo dijete razvedenih roditelja.
Dijete razvedenih raditelja ima u svome životu i mamu i tatu. I smije voljeti i jednog i drugog. I odlaziti i jednom i drugom. I svoju ljubav i za jednog i drugo pokazivati jasno i glasno. I to je to.
No što se dešava sa djetetom koje je otuđeno?
Da li ono može objasniti svima oko sebe da je najednom protiv drugog roditelja? Da ga više ne voli? I da s njime ne želi imati posla? Je to su vidljivi simptomi otuđenja.
Vrlo vjerojatno – ne.
To bi izazvalo čuđenje, nevjericu i nepovjerenje okoline. Pogotovo svojih školskih prijatelja. Jer, bez obzira na sve, čak i tinejdžeri, vole svoje roditelje. I žele ih u svome životu.
Otuđeno dijete, o ovom temi, u svojoj školskoj okolini ne želi previše izazivati pažnju drugih niti skretati pozornost na sebe.
Zašto?
Jer to dijete psihički je i mentalno oteto tom svom drugom roditelju, i nalazi se zatvoreno u kultu ličnosti svog roditelja otuđitelja.
Takvo dijete ne smije ničim odati tu svoju poziciju i ne smije ničim skretati pažnju na sebe, pogotovo ne u negativnom smislu, da nešto nije u redu. Jer svaka pukotina na inače briljantnom predstavljanju takve otuđene i krnje obitelji predstavlja opasnost za dijete kao krivca koji pokazuje da ipak nešto ne štima u toj priči. A to je nešto što roditelj otuđitelj – roditelj zlostavljač – kažnjava.
Stoga je takvo dijete zatvorilo svoju tajnu u sebe. I mora pokazivati samo jednu sliku i priču – onu koju priča roditelj otuđitelj.
I takvom djetetu jako je teško.
Stoga svaki stručni tim škole mora znati za dijete koje je otuđeno ili gdje postoji sumnja u otuđenost.
To je i obaveza roditelja da prijavi, kako bi se njegovom djetetu moglo u školi pomoći.
Jer tom dijetu treba se pomoći tijekom školovanja na poseban način. Ne samo invidivualiziranim programom školovanja.
Da, jedan dio takve dijece za posljedicu ovakve ekstemne obiteljske situacije ima sve simptome ADHDa. Kao dijete, koje je u traumi, teško mu je pratiti nastavu, biti skoncentriran, imati volje za učiti, misli mu lutaju, ima tjeskobu, depresivan je i sl.
Jedan dio djece ode i dalje, pa padne preko svog ruba, u suicidalne misli, drogu ili alkohol. Toliko ta obiteljska tajna može biti teška.
Takvoj djeci ne treba samo pomoći sa nastavom, onako mehanički, tipa dijete može odgovarati gradivo kada želi, ima smanjeni opseg učenja kao i testova.
To nije dovoljno.
Što takvoj djeci treba?
Takvoj djeci prvenstveno treba nježnost i pažnja u danima kada ona psihički ne mogu. I razumijevanje zašto je to tako. Jer kod kuće se nešto dešava. Stvari se u tim obiteljima jednostavno dešavaju. Stalno. Pogotovo ako je sudski postupak u tijeku. A on traje godinama. Kao i samo otuđenje djeteta.
Otuđenje djeteta nije jednokratni čin. Jednočinka. U velikom broju slučajeva je cijeloživotna trauma.
Stoga su stvari za dijete vrlo teške – pogotovo ako roditelj od kojeg je dijete otuđeno – ne odustaje. Pa i dalje dolazi u školu, na informacije, na školske predstave, školske utakmice i sl. Jer voli to svoje dijete, želi ga vidjeti. I želi i dalje biti roditelj tom svom djetetu i skrbiti za njega.
Djetetova anksiozost, nemir i strah uvijek su prisutni kada se roditelj, od kojeg se dijete otuđuje, nalazi u školi. To je takva tuga pregolema kada se to dijete i taj roditelj sretnu u školi. Roditelj – jer više ne zna kako bi svom dugo otuđenom dijetetu prišao, pa sve hoda oko njega po prstima. A dijete ima nelagodu, strah i anksioznost jer zna da se ne smije viđati s tim roditeljem ili pokazati što stvarno osjeća za njega.
Isto tako, tijekom nastave, takvo dijete ima taj straha i osjećaj konstantne potrebe biti na oprezu što radi, pa svaki upit, rasprava ili odgovaranje o temama koje su vezane za mamu, tatu, obitelj, odnose i sl. nešto je gdje to dijete jako pazi. Stoga nikad nije na miru.
Stoga nježnost, pažnja, razumijevanje i suosjećajnost spram tog dijeteta kada može, a pogotovo kada ne, ono je što se računa.
Suosjećajnost je ono što svaki od nas roditelja tražimo u ovoj situaciji za svoje dijete. I razumijevanje njegove tihe sjene.
Tražimo tu posebnost za njega, da mu netko drugi bude vjetar u leđa kada mi ne možemo biti tu. Ne radi se ovdje o ocjenama, kako svaka škola pojednostavljeno to tumači. Ovdje se radi o toj toploj i ljudskoj podršci nekog poput mame ili tate koji nije tu, za njega. Jer fizički niti ne može biti.
Stoga je ljudskost i toplina ono što otuđenom djetetu treba.
Duboko, tiho razumijevanje koje struji prema tom učeniku, kako god se on ponašao. Ili ne. Granice uvijek moraju postojati. No suosjećajnost je ono što tom djetetu treba i što ga hrani. Iznutra i na daljinu.
Da li se smatra da dijete nije otuđeno ako je ispeglano, ide redovito u školu, ima dobre ocjene i ne drogira se?, pitaju me.
Ili još gore.
„Pa što hoćete, dijetetu ide sasvim dobro. I bez vas.“
„I pitanje je da li mu u stvari uopće i nedostajete, kao majka.“
Koga briga ako je dijete otuđeno ako ono na oko izgleda dobro. I ako toj školi ne radi probleme. Pa je za njih sve OK.
Tu dolazi do izražaja sva ne-educiranost stručne službe koja svojim kolegama nije objasnila pojam otuđenja. I kako to stvarno, u životu izgleda. I koliko je otuđenje stvarno pogubno za dječju psihu. Bez obzira kako dijete izgleda i kako se ponaša pristojno.
Tek po provedenoj edukaciji nastavnika, oni mogu shvatiti svu dubinu ovog problema te kako stvarno i efikasno mogu pomoći tako otuđenom djetetu.
Škole su mjesto gdje djeca žive. I često jedino mirno mjesto kada kod kuće pođe po zlu.
Stoga znanje o otuđenju može biti spas za dijete koje tone. Jednako kao i odskočna daska da se to dijete vine u nebesa, do svojih zvijezda.
Sve će ovisiti o tome koliko škole žele i potrude se naučiti o otuđenju, pa da stvarno onda i mogu pomoći.
SPECIJALNI INFO ZA ŠKOLE – ŠTO JE TO OTUĐENJE, KAKO SE ONO ZNA MANIFESTIRATI U ŠKOLAMA TE ZAŠTO JE VAŽNO DA ŠKOLE PRAVILNO REAGIRAJU :
https://victimtohero.com/parental-alienation-information-sheet-for-educators/
https://www.facebook.com/victimtohero/videos/723516971990629
Ukoliko želite primati informacije o najnovijim objavama molim prijavite se ispod.
Uspješno ste se prijavili.
Nešto nije uredu. Pokušajte ponovo.