Krhkost života

Na Zagreb Film Festivalu gledala sam predivan film Blizu /Close, fenomenalnog mladog belgijskog redatelja – Lukasa Dhonta.

Film govori o dva prekrasna dječaka, trinaestgodišnjaka, koji su vrlo bliski prijatelji i iskreno se vole. Onako ljudski,  toplo i dječački.

Imam sinove i znam koliko su im njihova dječja prijateljstva značila. Godinama sam gledala kako se igraju sa svojim frendovima, u našoj kući. Znam ih sve, dok su još bebe bili. I znam koliko su važne te zajedničke večeri bile, uz hrpu kokica i gledanje filmova do kasno u noć. Pa onda trk u sobu na spavanac  –  jedan na krevetu a drugi na pod, na napuhani stari luftmadrac. I onda do dugo u noć – dječji hihot, još red Domaćica iz kutije na podu i ostatak pizze, tek toliko da se nađe, za glad pred zoru.

Nitko nije mogao slijediti taj brzinski tok misli razigranosti tih mojih dječaka dok su jedan drugome uskakali u riječ u njihovim maštarijama o borbi sa zmajevima, Gormitima i Kung Fu pandama. Predivno?Neprocjenjivo.

Još sada vidim te širom otvorene oči, tu strast razgovora i razmijene mišljenja. I raširene nozdrve, kao kod trkaćih konja, u žaru rasprave čija vojska pobjeđuje. Mentalno.

Predivna slika njihova djetinjstva zauvijek zaleđena u mome sjećanju.

Jedno takvo prijateljstvo, ovih dvojice dječaka iz filma, brutalno prekida komentar djevojčice iz njihova razreda. Nove škole. U kojoj se tek treba „dokazati“ i zauzeti svoje pozicije. 

„Are you two – together?“ bilo je pitanje. „Zašto to misliš?“, kaže mali. „Zato što ste stalno skupa, zato što se smijete zajedno… i zato što jedan drugome položite glavu na rame“.

I onda slijedi lavina slučajnih ali ružnih opaski jakih, macho, dječaka iz istog razreda na “homo” temu . I lavina nezadrživo krene.

Jedno predivno prijateljstvo polako, ali sigurno postaje opasno – u glavi – jednog od ove dvojice glavnih likova. Pa se on počinje distancirati od svog, do jučer, voljenog prijatelja. Da ne bi ispao muška „fufica“. Sa samo 13 godina.  Jer to dijete jedino što želi je – biti „ normalno“. I u takvoj svojoj normalnosti, u jednoj sasvim nevinoj sceni igre, počinje doslovce tući i udarati svog dojučerašnjeg voljenog prijatelja – da bi ga fizički maknuo od sebe. A u stvari nijem od bola što se ne zna nositi s težinom normalnosti svoje muškosti.  I slijed takvih odmaka, i niz takvih ignoriranja i niz takvih odbacivanja jedne sasvim nevine, dječje i ljudske intimnosti.

Posljedica – prijatelj u svoj svojoj dječjoj zbunjenosti, odbačenosti i ne shvaćanju od kuda to i zašto to – jednostavno okonča svoj život. U svojoj 13-oj.

Paf!

Očaj, zbunjenost i nevjerica svih uokolo. Od kud to? Zašto to?

A njegov prijatelj sve shvaća. I čuva tu svoju mračnu tajnu u sebi. Jer osjeća se krivim i odgovornim. Jer je svog prijatelja psihički i emotivno odgurnuo. I počinje se bojati da će i drugi saznati što je u stvari učinio. I kazniti ga. Toliko se boji da u svojoj 13-oj ponovno počinje piškiti u krevet. A roditelji ništa ne vide. Niti psiholozi. Niti itko. Toliko je to sakriveno u maloj dječjoj duši.

No, teret krivice slama ga i on mami svog umrlog prijatelja  konačno priznaje sve – što je bilo i kako je bilo. Čini ono što i jedna odrasla osoba u velikoj večini slučajeva ne bi napravila.

Hvala Bogu, jer tko zna kuda bi i njega ta golema tuga i očaj odveli. Jedna smrt za dokaz „normalnosti“ je prestrašna.

Svijet osjećaja dječaka nije različit od svijeta osjećaja djevojčica.

Pročitajte knjigu Deep Secrets : Boys’ Friendships and the Crisis of Connection od Niobe Way po kojoj je i nastao scenarij za ovaj film. Pa ćete shvatiti koliko su dječaci duboko osjećajni i nježni. I traže nekoga istog takvog vršnjaka da podijele čitav svoj svijet s njime. To nije “homo”, to je ljudski.

Nadam se da će polako ali sigurno nestati ta potreba guranja dječaka u neosjetljiva odijela odraslih muškaraca – da jedino trebaju biti jaki, snažni i nesalomljivi. Čvrsti i odvažni. Neosjećajni. I neemotivni. Jer  nisu. Jer su samo ljudski, mekani, nježni i topli kao i mi, djevojčice i žene.

Da konačno prestanimo već jednom nametati jedni drugima  te stereotipe…Koji ništa drugo ne rade  doli truju naše glave a ponajviše naša srca.

Na svojoj djeci danas gledam taj zatvoreni i nametnuti im oklop neosjećajnosti. Ravnodušnosti. A poznam ih iz vremena kada to nisu bili. No postali su. Jer su, da bi preživjeli svu nenormalnost naše obiteljske situacije, morali postati „normalni“ da bi dokazali da eto život ide normalno dalje u svoj svojoj nenormalnosti.

Ne ide. Jer ostaje ono duboko skriveno, u duši. Što zove uporno upomoć. I kroz život nastavit će tako, kao magnetom, privlačiti situacije slične našoj, da se taj skriveni osjećaj nemoći iscijeli. I morati će ponovno preživjeti ovu traumu. 

Kao mama i kao žena jedino što im želim je – da taj oklop zamjene nečime za sebe – sa suosjećajnošću – za sebe same. Jer ona oživi svako stvrdnuto srce. I udahne mu život ponovno – za pravilne otkucaje. Jer se nikako drugačije i ne da živjeti. Sve ostalo je samo životarenje.

Pogledajte film.Veličanstven je…

FILM TRAILER