BumbleBee

Priznat ću vam nešto. Ja sam luda za Transformerima. Obožavala sam ih do ludila a da to u stvari i nije bila ljubav na prvi pogled.  Djeca su htjela u kino, na neke sumanute autu koji spašavaju svijet, glumica na plakatu izgledala je krajnje američki instagramizirano, kao i fabula. Sve je slutilo na još jedan holivudsko industrijski crtić do bola.

No kada se je u kadru pojavio BumbleBee, onako prekrasno žut, topao kao sunce i zmotan kao lički medo, sa srcem junaka najromantičnijih shakespearovih romana, bila je to ljubav dostojna jednog svemirskog praska. Nakon toga više ništa nije bilo isto. Transformeri su se popeli visoko na ljestvici doživljaja majčinstva a BumbleBee uz bok Jurića, Neme, Dore i braće Ninje Kornjače.

I dan danas, kada prođem jednom ulicom, gdje je parkiran jedan žuto crni Mustang, stanem, popričam s njime i znam da se kužimo. Jer ispod haube toga auta znam da kuca srce jednog nježnog junaka. Toliko me je transformiralo moje majčinstvo.

Prije moje djece ja nisam poznavala ovakvu vrstu svemira. Nisam znala da postoji mogućnost razgovora s jednim Mustangom na način da ga možeš vidjeti vlastitim očima no i srcem  jednog petogodišnjaka. Nisam znala da u odvodnom kanalu žive neki tako dobro nabrijani malci, na prvi pogled ružni da ih niti sva Sava ne bi oprala. No, kada im se zagledate duboko u oči, svoj četvorici vidite svu ljepotu njihove male nježne duše – radoznalost, hrabrost i odlučnost.

„There is a brotherhood that cannot be broken“.

Odlazak  s mojom djecom u kino, na susrete s ovakvim svemirima, u meni je otvaralo vrata za takve neviđene spoznaje da sam se čudila kako sam do tada uopće mogla postojati, tako mentalno skučena. Kao da svijet prije moje djece nije postojao. Kao da je bio tako malen i nevažan naspram ovog njihovog.

Dolazak Sama Gamgeeja i Froda te Hobita raspukli su me samo dalje na milijun malih galaksija čiste sreće. Sreće  što sam i ja, hvala Bogu, mali djelić svega toga – ponosna u saznanju da postojim kao mama.

Svjetovi mojih sinova obogatili su me na tako nedokučiv način da iskreno priznajem da nisam postojala prije svoje djece. Možda kao tijelo da – ali kao biće – mislim da ne. Tako mi se danas čini.

Stoga, kada sam naišla na ovaj mali video uradak nekih drugih transformera, teleportirao me je tamo i tada, među moje. I glas ovog zadnjeg malca, malog žutog BumbleBeeja, podsjetio me je na glas moga klinca – vječito iskričavog i brzinskog u letu, kao da hvata sve krijesnice ovoga svijeta…