Jasno “Ne”

Nikad nisam mislila da ću pisati blog. Nikad nisam mislila da ću pisati blog tako osobno o svojim osobnim stvarima. A još manje da ću jasno i glasno pisati blog o nekome poput Donalda Trumpa. Ili Poglavnika. I sve to u temi o otuđenju moje vlastite djece.

Promišljam o tim svojim osobnim stvarima. I povezujem ih kao puzzlama. I svoju sliku vidim sve jasnije i jasnije. Kao da se magla razilazi. No iz toga proizlazi ne samo jasnoća razmišljanja o mojoj obiteljskoj situaciji već puno više. Slike povezujem sve šire i šire. I shvaćam koliko je bitno to što se meni dešava osobno povezati s time što se dešava i svima nama. Kolektivno.

Iz te jasnoće razmišljanja pa onda neminovno i uvida dolazi nešto puno veće. I puno opasnije. Potreba da to i kažem. Kada je najbitnije.

U ovom trenutku kada cijeli svijet gori, kada se bude i crni i bijeli,i oni koji vjeruju i oni koji zavjeruju, moja se zemlja bori s temom koja je stavljena pod tepih. No koja buja i iskače van u svim trenucima i oblicima potrebe da se iskaže. I konačno riješi.

Čitam ovih dana da je prvi od nas jednakih odlučio okrenuti leđa i ne doći na proslavu onima koji su pali za to da ja danas slobodno pišem o tome što razmišljam. Za slobodu. Disanja i mišljenja. Moja čitava generacija, tada klinaca, otišla je u rat. Vjerujući u nešto. Trideset godina nakon toga još uvijek ne znamo kako da ih kažemo hvala. Jer smo prezaposleni građenjem kule od karata. Da, upravo to. 

Čitam o njoj. O tome da imamo zemlju. Bolje reći – komad zemlje. I da smo se borili za to. Jesmo. No Hrvatsku ne čini komad zemlje. Čini ju sloboda da smo na tom komadu zemlje to što stvarno jesmo. Svaki od nas ponaosob. Onako kada je gol i bos, pred sobom samim i pred Bogom. I tu, u toj priči, svatko ima svoju ljepotu u svoj svojoj punini Božje raskoši… Baš poput poljskog cvijeća na livadi.

Slobodni da to što osjećamo u sebi – kažemo i pokažemo. Bez ikakvog straha. Jer to je to –  sloboda.

Problem Hrvatske danas nije u komadu zemlje. Nego u činjenici da opet, nakon što nam je dana nova povijesna šansa da imamo državu, neki ponovno razmišljaju da imaju pravo zatomiti sve druge koji njima nisu po volji.

Prije osamdeset godina takvi slični propisali su rasne zakone. Nakon kojih su spalili sve što njima nije bilo nalik. I sve to uz jedan borbeni poklič – „Za dom spremni“. Jedan drugi poklič, sličan njemu, zavio je cijeli svijet u tamu – „Heil Hitler“. Jednako morbidan i jednako stravičan. Jer iza jednog i iza drugog ne stoji slava… nego samo pustoš. Pustoš divljaštva, egomanije i carstva zla. Što jednog Führera. Što jednog Poglavnika.

„Za dom spremni“ nije o nikakvom domu. Nego o mračnoj potrebi da se drugog istrijebi u tom i takvom domu. O potrebi da se drugom naudi. Strastveno i temeljito. I sve to iz vlastite bezdušnosti. Iz totalnog mraka i crnila te osobe. Koja se skriva iza nekakvog doma. Kojeg naziva imenom Hrvatske. Ovdje se radi o osobnom kukavičluku osobe da preuzme odgovornost za djelovanje iz svog vlastitog crnila. A sve pod krinkom Moje domovine.

Kome danas nije jasno da „Za dom spremni“ i njegov glavni orator, Poglavnik, spadaju u sile Mraka? Kome danas nije jasno da se iza tog pokliča stoji u službi najmračnijeg lika Zla?  Vi, koji izvikujete ovaj poklič, imajte barem onda hrabrosti stajati u svom pokolju u svoje osobno ime. I ničije drugo. Stojte takvi goli i bosi . U svoj svojoj nakaznosti potrebe za uništenjem drugih. Jer to jeste. „Za dom spremni“ nije ništa drugo. Nikakva slava niti hvala. Jedno bezdušno divljanje divljih. Razornih. Stvoreni smo od Boga da stvaramo a ne da razaramo. Energija kreativnosti nikad nije u službi Zla.

I zato je danas na Maslenici ponovno bilo potrebno reći „Ne“. I Zoki je to učinio. Onako kako prvi od nas to i treba. Jasno i glasno. Hrabro. Jednim potezom. I da, naložio je vojsci da učini to isto. Jer mu je to dužnost. I za to ima ovlasti. I svoje vlastite odgovornosti. Jer je biran da bude odgovoran. Pred Ustavom.

No kukavičluk državnog aparata i dalje je jasan. Nema jasnog poteza prema onima koji na svom barjaku jasno nose taj natpis zla. Policija nije uhitila ljude koji reklamiraju to zlo. Niti tada, niti prije. Jer policija ne radi svoj posao. Jer u stvari radi za manjinu na vlasti koja u pravilu ne zna kako se postaviti prema rulji koja i dan danas uzvikuje poklič Zla. Zašto? Jer nikad se ne zna kada bi joj ta rulja mogla dobro doći. Za njihove vlastite potrebe ili stavove. Pa da ju onda upotrijebe za ono što sami ne žele učiniti svojim finim, manikiranim ručicama. Da ju upotrebe kao flying monkeyje.

 I da, ne radi se ovdje samo o kukavičluku države. Nego svih nas ostalih. Između nas samih ne postoji jasno „Ne“. Jer svatko kalkulira u svom vlastitom strahu da je u stvari nevažan i mali. Pa stoga nemoćan.

Nije istina. Nije istina.

Jednu stvar naučila sam iz svoje obiteljske situacije otuđenja djece. Ona što trpiš to ćeš i dobiti. Pa ili budi žrtva ili se izbori iz toga van. Jedini izlaz je poravnati svoju kičmu. Jer ništa drugo u svom životu i nemamo. Osim sebe.

Nismo mali.

Zajednicu i društvo čini svatko od nas. Svaka kap se računa… da bi gomila mogla naprijed. Da ne stojimo više u močvari. Svatko od nas ima odgovornost raščistiti sa sobom što u stvari misli. I što želi. I da to jasno kaže. Kuda želi kao zajednica. Jer naprijed možemo samo kao cjelina. 

U ovom trenutku, kao i cijeli svijet uostalom, mi, ovdje i sada, stojimo na tankoj liniji razdvajanja. Hoćemo li ponovno pasti u taj ponor straha da smo mali i nebitni. I da se naš glas ne računa. Pa će nas onda posljedično netko drugi organizirati u društvo onako kako njemu odgovara.

Životnom lekcijom otuđenja djece od sebe naučila sam najvažniju stvar na ovom svijetu – tražiti čvrstinu u sebi. Svoj vlastiti centar. I mirnoću koja proizlazi iz toga.

Danas, na Maslenici, ja jasno kažem „NE“.