EAPAP konferencija Zagreb

Imala sam nevjerojatnu sreću pratiti ovih dana prekrasnu konferenciju o otuđenju djece od roditelja u visoko konfliktnim razvodima koju je organiziralo Europsko udruženje stručnjaka za otuđenje djece / European Association of Parental Alienation Practitioners (EAPAP). EAPAP udruga je koju su 2017.godine pokrenuli stručnjaci Karen i Nick Woodall, Family Separation Clinic, London, prof.Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladeži, Zagreb te njezini kolege zajedno još s drugim europskim praktičarima.

Konferencije je trebala biti održana u Zagrebu, početkom ljeta ali je, što zbog potresa a što zbog korone, prebačena na online webinar. I to je bila stvarno briljantna odluka. Jer neke druge konferencije iste tematike, poput one u Americi i Australiji, su ili odgođene ili prebačene na sljedeću godinu. Šteta. Jer za nas zlostavljanje roditelje i našu otuđenu djecu svaka sekunda i svako znanje je pod hitno potrebno.

Mojim mislima još uvijek odjekuju rečenice stručnjaka otuđenja djece. Ono što mi je bilo lijepo za vidjeti je da je pored 18 stranih stručnjaka i 14 domaćih govorilo o ovoj temi. Prva EAPAP konferencija bila je 2017.g. Ljeto prije izašla sam iz svog doma zauvijek a moja, već tada otuđena djeca, ostala su s mojim bivšim partnerom. Godine 2017. saznajem što je to što vidim kao podivljali virus na svojoj djeci te saznajem kako se to stručno zove – otuđenje djece od roditelja. Odlazim na jednu od prvih takvih radionica za otuđene roditelje koju Nick i Karen Woodall organiziraju u Londonu. I saznajem sve. I puno više od toga.

Godine 2018. pratim drugu EAPAP konferenciju direktno u Londonu. I Nebu sam zahvalna što je ova treća, teoretski, bila u Zagrebu. I regiji. Barem po tome tko su bili predavači.

Što se je dogodilo u zadnje tri godine u Hrvatskoj na temu otuđenja?

Sve. I jako puno.

Zahvala prof.Gordani Buljan Flander i timu Poliklinike

Što reći o ženi nepresušne energije i ljubavi za djecu? Njoj sam zahvalna što je pojam otuđenja djece od roditelja u visoko konfliktnom razvodu uvela u Hrvatsku. Moj dojam je da bez nje tog pojma ne bi bilo u Hrvata. Sva njezina nastojanja idu u pravcu poboljšanja situacije djece u toj groznoj i iskreno, po život, opasnoj situaciji. Svu ljubav i stručnost za djecu ona pretače u svoj rad u Poliklinici. Ali i puno šire. To je naprosto njezin život.
Duboko sam joj zahvalna, kao roditelj i kao čovjek, što neumorno skuplja sve moguće znanje o toj temi. No još i više. Što utječe na promjene u zemlji u kojoj živim. U samo tri – četiri godine u Hrvatskoj se je desilo nevjerojatnih stvari. Možda ne trenutno u mojem ili nečijem tuđem životu, ali ja imam čvrstu vjeru, da će i odjek ove konferencije, imati utjecaja na ishod života moje djece.

Pored ravnateljice stoje njezini kolege koji svakodnevno, u dvije smjene, na sve moguće i nemoguće načine, pokušavaju ublažiti, riješiti ili olakšati bol djece koja prolaze kroz Polikliniku. Njih 18.000. Ogromna brojka. A to su samo ona djeca koja su uspjela doći do vrata te institucije.
Kolegici Miji Roje, koja je vodila konferenciju sva tri dana, skidam kapu. Maestralno. Ostalim članovima tima, koji su bili predavači, hvala na svom njihovom znanju i spremnosti da ga s nama podijele. Svaka riječ, svaka rečenica ovih je tri dana bila bitna.

Zahvala Nick-u i Karen Woodall

Što reći o Nick i Karen Woodall? Prilikom otvaranja svoje web stranice njima sam posvetila posebnu zahvalu. Iskreno, da nije bilo Kareninog bloga pa onda i njihove radionice za roditelje ja bih kao čovjek potonula. Dugujem im život. Jer u takvom stanju sam bila kada sam dopuzala u London, te zime 2017. Digli su me s poda kada više nisam mogla od boli disati…od boli za mojom izgubljenom i otuđenom djecom. Kada sam mislila da to neću moći preživjeti – ulili su mi nadu. A ja sam je pretvorila u vjeru… čvrstu vjeru, da će meni moja djeca biti vraćena.

Slušajući o postojanju Obiteljskog odjela na Zagrebačkom sudu kao i svim promjenama koje su se uvele u zadnje vrijeme daje mi nadu da će se otuđenje djece konačno početi promatrati onako kako ja znam da postoji – kao zločin prema mojoj djeci i u konačnici kao zločin prema meni, kao roditelju.

Krajnje je vrijeme da se psihičko zlostavljanje ljudi prestane gledati kao samo malo manipulacije i zlovolje jedne osobe prema drugoj.

Psihičko zlostavljanje ima posljedice jedne atomske bombe po život, a ne samo po psihu otuđenog djeteta i njegovog roditelja.

Psihičko zlostavljanje iza sebe ostavlja pustoš jedne Hirošime. Gdje u velikom broju slučajeva više ništa ne raste.

 

Photo https://www.eapap.eu/events/zagreb-2020/

Prijava na newsletter

Ukoliko želite primati informacije o najnovijim objavama molim prijavite se ispod.

Uspješno ste se prijavili.

Nešto nije uredu. Pokušajte ponovo.