Vrijeme je za osobnu odgovornost u sustavu. I odštetu…

Ovih dana čitam o ženi koja ne može terminirat svoju trudnoću u Hrvatskoj jer Hrvatska, iako joj to zakon dopušta, u tim slučajevima, to praktično ne može izvesti. No ono što je još jasnije – niti želi. Jer ovaj krajnji slučaj trudničke komplikacije u stvari je samo krajnji slučaj onoga što se u stvari u Hrvatskoj dešava čitavo vrijeme.

A što to?

To da svatko u službenim institucijama, iza svojih vrata ureda/kabineta/ordinacije, tumači zakon ove zemlje na način kako se njegovom metalnom sklopu sviđa. I onda izjavljuje da je to zakon RH.

Nije! Jednostavno i glasno – nije!

To je osobni sud stručnjaka u čijim rukama se trenutno nalazite. I koji onda za svoj mentalni sklop uzme kontrolu i moć svoje institucije u svoje ruke. I sve to za državne novce i plaću ove zemlje.

Zakon Republike Hrvatske ne može se interpretirati kako svakoj šuši odgovara. I isto tako ga sprovoditi u ime RH.

No još je gore kada različite klike i klijentele vrše institucionalni pritisak na svoje kolege u sustava da i oni tako moraju postupati – po njihovom mentalnom sklopu…čime se stvara jednoumlje. U višestranačkom sistemu i demokraciji.

Kolege, izborite se za sebe! Imate vlastitu vrijednost kao čovjek i kao stručnjak…Niste pod ovom kapom nebeskom mali…niti ne vrijedni.

U priči u otuđenju djece vidjela sam nerad, nestručnost, neprofesionalnost, osjećaj poniznost jedne struke naspram druge te osjeća manje vrijednosti jedne institucije naspram druge. A o međuinstitucionalnoj suradnji tj.nesuradnji da ne govorim.

Svatko svoj stolac čuva a mi, građani, izgubljeni smo u prijevodu negdje između. Godinama.

Vrijeme je da svatko iz institucija odgovara osobno – svojim imenom i prezimenom!

I da plati osobno odštetu za nevršenje svoje dužnosti ili još gore – za loše izvršavanje svoje dužnosti.

Ovih dana vodi se jedan sudski postupak gdje se između ostalog odlučuje koliko su djelatnici jednog CZSS krivi za to što nisu spriječili smrt jednog djeteta.Službeno. Čijim se roditeljima sudi kao krivcima za djetetovu smrt. Koja je mogla biti izbjegnuta da su ovi djelatnici dobro radili svoj posao.Ili ga radili uopće.

Hoće li i oni odgovarati? Ili će po običaju „struka„ stati na njihovu stranu? Da u stvari zaštiti svakog takvog aljkavca dok mu teče plaća i staž? Pa tako uništavajući druge do penzije?

Jedno dijete je moralo umrijeti da bi konačno netko možda ipak pitao struku koga vraga to radi.Il ne radi.

Hoće li ova žena, s početka priče, možda umrijeti da bi struka napravila onda što joj zakon nalaže? Bez da se tu ženu dalje ne muči dalje da sama, u svojoj muci i težini, mora za sebe ishoditi najbolje i zakonski?

I što je još najgore – još bi sve sama morala platiti, otići negdje van te onda mjesecima u takvom psihičkom stanju čekati  da se je netko od birokrata,( koji bi joj uz put, o tom njezinom činu, rekao svoje mišljenje i s čime se sve s njome ne slaže), sjeti vratiti novce . A moraš ih imati, gomilu, da uopće to možeš napraviti.

U otuđenju svoje djece ja sam prošla kroz takvu bešćutnost sustava. I čitanja i korigiranja zakona kako kojem birokratu paše. Kao i struci.

U svakom našem slučaju sudjeluju osobe iz sustava – osobno. I kao takvi odgovorni su. Da – i svojom imovinom. Za slučaj dokazane štetnosti. Ne 10.000 kn. Ne dvije plaće. Nego cijelo- životnom odštetom. Jer je tolika šteta ljudima učinjena.

Ne postoji sustav. Nego samo svi mi. Koji za svoj čin odgovaramo imenom, prezimenom i poreznom karticom. A tada stvari ipak drugačije izgledaju. I naplative su…

Photo: www.freepik.com