Svatko svoje svijetlo nosi

Imam jednu koju znam. I s njom pričam o zdravstvu. Vrlo emotivno ne sviđa joj se Zadravec. I to mi kaže na poseban način. Onako, virtualno. OK. Shvaćam tuđe emocije. No ovo sa Zadravec prekrupno je da bih to samo tako propustila.

Dnevne političke stvari pa čak i tjedne i mjesečne uglavnom ne dopiru do mene. Živim s glavom negdje drugdje i jednostavno su mi ovdašnje stvari van fokusa. No, iz nekog razloga, Zadravec mi ne da mira. Svatko malo iskače mi s Fejsa, što je meni znak da ipak moram obratiti pažnju na to što ona govori. Pa sam shodno tome poslušala što mi ima za reći. I čula sam je dobro. Jer govori ono što ja znam.

A to je da unutar sustava, kojeg smo svi mi gradili, postoje neki vlastiti podsustavi, koji na njemu grade samo za sebe. Netko tko si je na zajedničkom organizirao svoje privatno, onako kako samo njemu odgovara. I to na štetu svih nas ostalih.

Ja mislim da je sasvim OK biti radišan, marljiv i proaktivan. To je srž svake kreativnosti a to je ono zašto smo svi rođeni. Da iskažemo svoje potencijale. No kada gradiš srž svoje stvari hraneći se na zajedničkom, i baš te briga što će s njime biti kada dođeš do kraja te zdjele, onda tu prestaje sva moja tolerancija.

Koristim usluge zdravstva. I bez obzira na sve to se dešava u Hrvata, osjećam se sigurnom, znajući da su bolnice i osoblje tu da me podrže kada mi konačno zatrebaju. Jer iskreno, imamo dosta i znamo što i kako s time. No u godinama tog korištenja bila sam prisiljena koristiti i privatno kada je javno bilo pretrpano. I upoznala sam privatnike koji su izašli iz sustava i rekli „Hvala lijepo ali ja mogu bolje“. I krenuli iz početka i od nule. Cijenim ih i podupirem. Hrabrost i odvažnost da sebi daš šansu da možeš bolje uvijek je visoko na mojoj listi poštovanja.

No srela sam i privatnike koji su i dalje koristili sustav kao svoju bazu za svoj biznis. Vidjela sam iz prve ruke promociju privatnog biznisa po bolnicama na najgori način. Moj mlađi bio je star samo 5 dana, kad sam iz rodilišta direktno bila poslana službeno u drugu bolnicu.  Doktor mi je, slikajući njegovo malo srce rengenom, rekao da eto u sustavu nema mjesta za jednog takvog mališana pa da ako hoću on mi može srediti daljnje preglede za po 400 kn i to odmah u jednoj privatnoj poliklinici. Bila sam prestravljena. Jer srce moga djeteta  nije kucalo normalnim ritmom. Svaki roditelj prepoznaje taj očaj. Kada ćeš učiniti sve da ti je djetetu dobro. No ovakvo lihvarenje mi se gadilo . Pogotovo zato što je dotični doktor uložio više truda u promociju privatnog biznisa, nego u pregled moga djeteta. Lihvaru sam rekla „Ne“. I imala vjere da za nas netko odozgora  brine na topao i human način. Tako je i bilo. Jedna medicinska sestra, koju nikad prije nisam srela, sasvim službenim kanalima, pronašla je mjesto u sustavu i za moga sina. I ubacila nas u njega – pod hitno. To je ono što od sustava tražim. Da brine za  mene kada mi konačno zatreba.

U mom majčinstvu bilo je nažalost  ponešto ovakvih priča. I na našu sreću, jer su moje priče imale sretan kraj.

Stoga znam o kojoj temi Zadravec priča.

Žena je general. Tvrda je, nemilosrdna i gazi sve pred sobom. Nije moj tip. Kako Josipović kaže “Ne bih o stilu, nego o srži”. Zadravec očigledno ima svoju misiju i jako dobro, koncizno i fokusirano priča o brojkama, datumima i mreži razgrađenog paralelnog i privatnog podsustava. Shodno tome, mislim da joj treba dati šansu da o tome kaže što zna. Da ju se zaštiti, kao zaštićenog svjedoka,  dok se sve ne provjeri. Zviždači uvijek moraju imati zaštitu. I od države/ sustava. I od svih nas, privatno.  Jer su sami. Jer su nebranjeni. I jer su meta.

Isto tako, onima koje je zgazila na svome putu, kao kolateralne žrtve svoga pohoda, treba se ispričati. Jer im je očigledno nanijela štetu. O tome nema zbora. Kako Milanović kaže „Ispričavam se ako sam nekome nehotično naudio“.

No njen je zadatak puno krupniji. I značajniji za sve nas. Na tom putu ja joj želim dobro. Šaljem joj svjetlo, energiju i ljubav da zadrži fokus i svoju snagu za ono što je započela. A to je da upali baklju za sve nas. Pa da onda i ostali iz tog istog sustava, kada vide svjetlo, progovore o onome što znaju. Samo zajedno možemo naprijed. U bolje. Bilo to marljivi mraveki iznutra ili mi, izvana.

A svima onima koji su se zbili oko privatnog biznisa po bolnicama, dijeleći hodnike javnog zdravstvenog sustava kasti samoproglašeno odabranih, koji onda dodjeljuju dalje bolničke sinekure svojoj djeci, rodbini i zaslužnim prijateljima, i tako već desetljećima, nasljeđujući te profesure, katedre, i čitave odjele po toj zdravstveno uhljebničkoj shemi, iskreno želim Milost božju. Jer će im trebati. Za sav taj nezasitni pohlepni  grabež kojime nas zagađuju i kao društvo i kao pojedince.

Svaki od nas u svome okruženju zna što vidi i čuje. Na njemu je osobna odluka hoće li tolerirati ovakav (pod)sustav ili ne. Šutnja ponekad nije zlato.  I najmanji mravek u sustavu vrijedi zlata. Jer bez tog kotačića niti najbolji švicarski sat ne može dalje. I sve dok  mislimo da smo mali, i navažni kao pojedinci, podsustavi će raditi za sebe a ne za nas. I svatko tko misli da je veći  frajer od nas ostalih zagrabit će u tu zdjelu onako kako njemu paše. 

Svatko ima rođeno pravo stajati pred sobom i pred Bogom u pravdi i istini. No hoćemo li to pravo iskoristiti ovisi o tome da li si vjerujemo da smo sasvim dovoljni, svaki ponaosob pod tim Božjim svjetlom. I u tami vlastite nevjere svatko od nas mora upaliti svoju baklju sam . Što nas više ima, svjetlije je. Što nas više ima, toplije je. Baklja po baklja i vidjet ćemo izlaz iz našeg tunela van. Na sunce…da konačno postanemo ljudi a ne samo mravi.

 

N.B.

Slika je prenijeta s portala Tportal i stavljena ovdje u edukativne svrhe. 

Prijava na newsletter

Ukoliko želite primati informacije o najnovijim objavama molim prijavite se ispod.

Uspješno ste se prijavili.

Nešto nije uredu. Pokušajte ponovo.