Šesto ljeto bez njih

Da. Toliko me dugo nema na tim plažama. I u njihovim životima.

Ta naša ljeta kruna su naših života. Jednako kao i svaki Božić. Dva pola iste ljubavi.

I kao i Božić uvijek su krenula u slatkom iščekivanju. Višednevnom pakiranju. Što sve ponijeti, što nam sve treba, pažljivo odmjeriti što sve stane. Jer koliko god naš auto bio veliki, nikad dovoljno. Taman kada potrpam sve kofere i torbe, eto stignu kajaci, pa bicikli, pa role, pa sve ono što smo čitavih godinu dana kupovali za kuću, što treba. Pa onda na koncu i mi. I tako nakićeni, poput božićne jelke, konačno dočekamo to jutro pokreta. A onda još samo putni frižider sa hranom za slijedeća dva dana jer eto, mi znate ne putujemo autocestom. Nama se nikuda ne žuri.

U godinama prije autoceste to smo naučili. Da zaobiđemo sve one čepove, uvijek smo išli stranputicom. Nekako je ljepše. Uzbudljivije. Otvoriš kartu i gledaš. Gdje ima planina, gdje rijeka a gdje izvora. Jer vruće je, moraš se okupati. I tako su nastala sva ona naša slatka otkrića zemlje nam, na najljupkiji način; te kupanje na izboru Cetine, te odmor uz slapove Krke, pa onda obavezno Zrmanja na Vrelu ili Krupa pored manastira. Pa onda stari kameni Drniš, s pogledom na Čikolu, Knin i hladni mu Krčići, pa Trilj i Sinj u nizu, tek toliko da se uz put vidu. Pa onda, kada ugledamo zapadnu stranu Dinare, znamo da uz nju nikako proći, kao da je ko zmija dugačka. A vjetar puše, i puše, kao iz one pjesme. I tako sve polagano u dva dana do Vrgorca. A onda jedna poštena kava i oprskrba pa niz zavojitu cestu dole do vrgoračkih polja. Prečicom kroz vinograde i voćnjake pa tu kupiti dvije kašete bresaka da se nađu uz put. I onda tamo negdje oko Metkovića, pukne pogled na more, na taj naš dugo iščekivani poluotok. Tu smo. Stigli smo. Dišemo taj zrak…

 A onda jbt još dva sata jahanja do kuće. Taman kada ga ugledaš, moraš oko kere na šarena vrata. I još preko granice. „Pa šta me pitaš što imam, idem na more!“. I kada više mislim da ne mogu, dođe to skretanje sa ceste i eto me, tu sam, Stonu moj Maleni.

Već je kasno popodne drugoga dana i umor je tu, nakon skoro 600 km daleko od kuće. Mi i dalje pametno; stat, pojest i popit, okupati se na malenoj plaži depandanse jedinog hotela. Nema niti 6 metara dužine ali tu se pojedu još i kolači zamotani u salvetu iz „Bote“ pa onako rashlađeni samo da vidimo što još ima novo na starim zidinama te godine.

I onda sjest konačno u auto pred sumrak, ušuškat ih nahranjene i okupane na zadnje sjedalo pa polako cestom kroz vinograde.

I u toj tišini cvrčaka i mediteranskih mirisa, sa otvorenim prozorima do kraja i mjesecom kao zvijezdom Danicom ispred, brodimo cestom polako kroz krajolik poluotoka.

Vinogradi, vinogradi, vinogradi…

I taj najljepši trenutak dolaska u mjesto, gdje još od Starog Kapetana gledam Korčulu i sva svjetla dragog mi mjesta. Polako, u tišini noći, spuštamo se do naše kamene kuće sa velikim borom. Vrata ograde otvorena, za doček, dedin auto pomaknut u stranu i miris bakinih palačinkica za “Dobro nam došli”. I onda onako u letu, dok ih nosimo gore u krevet, poput mačkica, svaki zgrabi jednu palačinku u prolazu, da se nađe dok onako polusneni ponovno ne zaspu. Smiraj… Tu sam… Stigla sam…

Ta ljeta nepovratnih sjećanja i beskrajnih užitaka putuju sa mnom svih ovih godina samovanja. Svaka plaža, svaka uvala i svaki val toliko puta su dodirnuti mojim mislima da im više ne znam niti broj. Cika moje djece kada skaču u more, njihov osmjeh kada izrone najudaljeniju školjku, bacanje barke u more i obavezan sladoled u Oazi nakon plovidbe. Sjesti s te dvije kuglice vanilije i čokolade, prije ručka, u hlad tamarisa bilo je jednako pobožnosti crkvenog obreda.

Pobožnost svih tih ljetnih sjećanja nešto je što me svako ovo ljeto, bez njih, drži uspravnom. Znam u mislima gdje su u tom  trenu, mogu točno predvidjeti po tom ustaljenom ljetnom ritualu… S njima šećem u svojoj glavi lungo mare navečer iako su davno u pubertetskoj dobi kad to ne rade. No ja sam uporna – u svojim mislima, ja inzistiram. Da onako prođu sa mnom jedan đir, tek toliko da mi udobrovolje.

Propustila sam njihovu prvu cigaretu, možda prvi poljubac i sjedenje s ekipom na zidiću. I ne znam što sve još…jer nikad nisam bila mama djeteta u pubertetu. Imam tu rupu u majčinstvu, golemu kao Kozmos, u tom njihovom periodu odrastanja. Ja to jednostavno ne znam i nikad neću saznati. To je tako. Prihvaćam. I kada to inkorporiram duboko u sebi – da se, lakše je.

Jer ja sam zahvalna na onome što znam, onome što mi je moje majčinstvo pružilo svih tih nepovratnih ljeta. Imam sliku lelujavih oleandara, otvaranje šišarki velikog bora, miris Ilije pred kišu i med smokve pri zrenju. I prvo ronjenje, prvo plivanje i prve korake, baš tu na terasi, prohodane. Imam sve što sam trebala imati. Što mi je od Neba bilo suđeno.

Šest punih godina niti jednog jedinog ljetnog dana s njima ostavlja traga. Na duši. Jer stalno iščekujem da se to konačno dogodi. To ljeto, kada ću ih imati, pa makar taj jedan jedini dan njihovog ljetnog života – sa mnom. Samo da sjednemo nekud zajedno, skupa, bez gledanja na sat, bez tih uzaludnih pokušaja razgovora i pravljenja da eto nije važno što me inače nemaju.

Samo malo ljetne idile, samo na jedan jedini dan. Da udahnem to iskustvo života majke dječaka njihove dobi.

Šest pustih godina bez ikakvih ljudskih dodira majčinstva i tih, tako važnih, ljetnih odrastanja. Kada se tijekom tih dva mjeseca toliko promijene da ih nikako ne mogu prepoznati na prvi dan škole. Iako sam svaku sekundu s njima bila.

Ta ljetna promjena psihe, promišljanja i razumijevanja Svemira nešto je što nikad sebi nisam mogla objasniti kako i kada im se desila. Da li je to bilo popodnevno čitanje stripova u hladu njihove sobe, za vrijeme popodnevnog odmora, da li šetanje kroz maslinike prohlađene od bure ili naprosto višednevno putovanje barkom kroz akvatorijum juga…sve to zbrojeno skupa mijenjalo je svijet moje djece od početka pa do kraja ljeta.

Što im sada mijenja svijet? I da li?

Moja zagrebačka tišina to ne može pojmiti, ne odavde, ne tako daleko.

I u tim i takvim mislima ponovno  brodim i ovo veće s njima, long distance i virtualno. I križam i ovu godinu u kalendaru kao još jedno ljeto bez njih, bez moje otuđene djece. Vjerujem, kao i za svaku do sada, da je to zadnja takva. I da ću imati još ponešto godina i zajedničkih ljeta ispred mene, sa  njima. Imam te vjere. I te nade. I to je ono što me drži hrabro skupa.

Ova godina je ipak posebna. Jer jedan je postao punoljetan. I kao takav treba navodno biti svoj. A ne može. Jer dugogodišnje otuđenje i pranje mozga ostavljaju teške posljedice. Buđenje iz tog sna bolno je, no moguće. Svaki pravi stručnjak, koji se otuđenjem bavi, zna ljepotu tog konačnog susreta dviju dugo čekanih duša.

Živim za taj dan. Živim za taj susret.

Do tada ne preostaje mi ništa drugo doli smirenošću tibetanskog redovnika prihvaćati sudbinu kako mi ga drugi kroje.

I ljubavlju mame samo virtualno šetati valama dragog mi poluotoka…  

Photo: Privatna arhiva