Rekuperanje

Upravo gledam najavu za američki seminar o otuđenju djece koji će se održati najesen – „How to cope with the empthiness“.  Poznata svjetska stručnjakinja najavljuje ga kroz mali video o ponovnom zbližavanju otuđenog roditelja sa svojim, sada već odraslim otuđenim djetetom. I dok filmić teče, iznoseći detalje što sve takav roditelj mora uvijek poduzimati, na koji način i zašto, meni je evidentno ono što sam već mnogo puta vidjela kod raznih stručnjaka na temu otuđenja.

Njima nije jasna jedna bitna stvar. A to je da je otuđeni roditelj apsolutno iscrpljen. Jer se u otuđenju djece od roditelja primarno radi o neprijateljskom preotimanju energije otuđenog roditelja. Roditelj zlostavljač preotima energiju otuđenom roditelju na sve moguće načine pa i kroz djecu. Najradije tehnikom  iscrpljivanja protivnika.

Iz te pozicije vrlo je teško biti proaktivan i razvijati strategije, planove i akcije. Tek kada se rekuperate, kako bi naši Dalmatinci rekli, onda imate malo snage za dalje, pa ponovno krećete nekud. No funkcionirate valovito,  u naletima. A ne kontinuirano. Ima perioda kada funkcionirate i imate snage. Ima perioda kada ne. To znači da ste uzeli predah. Ne šaljete smsove, ne zovete, ne pišete dopise, ne urgirate ili slično. Tada niste proaktivni.

Neprijateljsko preotimanje vaše energije čini vas targetom, ciljem napada. Uvijek. Jer roditelju zlostavljaču konstantno treba vaša energija, jer se time hrani. To je osoba koja sebe ne daje drugima. Ona to nije sposobna. Jednostavno je to tako. Tu nema davanja i primanja. Samo primanja. I problemi nastaju kada se počinjete zauzimati za sebe, ne želeći više konstantno davati. Jer ste istrošeni i preumorni.

Stručnjaci ne razumiju da u otuđenju ima takvih perioda, kada se zbog svega gore navedenog povlačite na rezervni položaj da se rekuperate. I iz toga stanja onda se uvijek vraćate na bojno bolje, po svoje dijete. No u periodima kada to ne možete, treba vam pomoć i podrška, najviše kroz razumijevanje što vam se dešava. Ne treba vam posramljivanje. Jer upravo posramljivanje da eto vi niste pravi otac ili majka jer taj trenutak nešto ne radite, je u stvari institucionalno ili profesionalno maltretiranje tog otuđenog roditelja. Takav stručnjak ne zna psihodinamiku otuđenja, narav otuđenja i posljedice otuđenja. I posljedično ne razumije otuđenje.

Blogovi otuđenih roditelja puni su uzvika „Don’t give up, mate . You will get there”. Taj povik „ Ja vjerujem u tebe“ snaga je koja stoji pored tebe kada ne možeš.  Taj povik „Ja vjerujem u tebe“ ljubav je  i poštovanje bez obzira kakav si u datom trenutku. Jer ja vjerujem u tebe uvijek, i kada možeš i kada ne.

Iskazivanje netrpeljivosti prema otuđenom roditelju kada nešto ne može u kontinuitetu i onda posljedično posramljivanje istog zbog toga, vodi otuđenog roditelja još dalje u njegovu traumu i tamu. Kao rak koji se povlači u svoju kućicu. Sve dublje i dublje. Rečenica ( kada nešto ne  mogu) „Znate, mame uvijek sve mogu“ je čisti bullshit. I to profesionalni. Jer mame ( kao i tate ), koji su na bojnom polju, jednostavno to ne mogu , tada, u tim uvjetima. Točka.

Iznemoglost, iscrpljenost i totalni kolaps sustava u te dane, naš je dio svijeta. U te dane ja sebi opraštam. Puno. I jako dobro razumijem sve druge mame i tate heroje. Da i njima dođe period kada im na vratima piše „nedostupan“.

Rakovu kućicu nosimo svi. Jer smo u njoj svoji, baš onakvi kakvi i jedino možemo biti. 

Don’t shoot. I am only human.

Image by Pexels from Pixabay