Put ljubavi

Za mene je moja situacija razlaza s bivšim partnerom i otuđenja moje djece od mene bio čin buđenja.

Zašto?

Da jasno vidim što sam i tko sam. I kuda i kako želim ići dalje.

Jer jedno je sigurno. Kad vas jednom zadesi situacija poput ove, kada se sve slomi oko vas i naprosto sve voljeno pretvori u prah, možete se slomiti i sami, ako već niste. Ili se dignuti kao feniks iz pepela i početi graditi nešto novo, potpuno drukčije. Sebe samu. Jer je to jedino što imate.

Ono što sam postala je – žrtva. Potpuno iskorištena, nemoćna i obespravljena. Ok. Do tuda sam dospjela. Ništa više nisam imala; ni kuću, ni dom, ni djecu… a bogme niti sebe. Kada nisam postojala kao majka nisam više postojala niti kao biće. Do tuda sam došla u svojim mislima. Nisam imala nikakvog identiteta. Jer jedina misao cijelog dana bila su  mi samo moja djeca…

Snažna sam i hrabra. Osoba sam od plana i akcije. Ne mogu mirovati. Sve mogu sama. I ne bojim se. Uloga majke dala mi je čitav jedan novi svijet. I promijenila me je iz temelja  – neizrecivo. U mojoj nutrini strujila je nepobjediva snaga Života kakvu samo žena i majka poznaje. No uloga mi je dala još  jednu stvar. Da sam ranjiva… Ništa u životu nije me moglo pripremiti na otuđenje moje djece od mene. Neizreciva bol koju sam osjećala bila je nepodnošljiva. Toliko da sam u nekim trenucima mislila da više ne postojim…

No jedno sam znala. Da iz toga moram van. Jer će me ubiti.

Kako?

Kad više nemaš vjere u Život da će sve biti dobro. Da će sve biti OK.

Pogledala sam svoje putovanje, sagledala svoje životne odluke, i odlučila da ne želim biti žrtva. Jer žrtve uvijek ovise o drugima. A ja to ne želim.

Ono što do tada nisam naučila je da kad daješ drugima sve, ne ostane tebi ništa. Ni mrvica. I ako ne osiguraš svoj osobni unutarnji prostor, niti postaviš granice lak si plijen za grabežljivce. Koji niti te cijene niti te vole. Jer zašto bi? Kada sve svoje blago ionako daješ u bescjenje. Svojevoljno.

Shvatila sam na koji sam način do tada putovala svojim Životom. I nisam više htjela tako dalje. Motiv koji me je uvijek vodio u svemu bio je: Ja mogu! Ja uvijek mogu!

Ono u što taj tren nisam vjerovala je da i jedne jedine sekunde svoga života mogu preživjeti bez svoje djece. Toliko me je to razdiralo. No realnost mi je brutalno govorila: „Da… Živiš. Da… Nemaš ih više.“ Znala sam da moram funkcionirati.

Sve što sam tog trena imala u glavi i srcu počela sam okretati na pozitivu. „Sve moje odluke, svi moji teški trenuci trenirali su me baš za ovu situaciju“, rekla bih sebi. Svaku svoju misao beznađa počela sam okretati obrnutim smjerom. Počela sam organizirati svoj unutarnji dio sebe tako da svoje rane vidam i volim ih. Jer su moje. I sve su mi bile ljepše. I draže.

A moje granice?

Učim ih postavljati. Ne ide mi baš uvijek. No to je proces koji traje.

I još nešto…

Ne želim sagraditi Berlinski zid. Preko kojeg niti mogu van niti pustiti ikog unutra. Voljeti je najveći čin kreativnosti i vjere u Život.

Iako u ovom času izgleda kao da stojim na mjestu bilo je neminovno da me Život zaustavi na mome putu. Da progledam. I vidim sebe. Jer bez svih mogu, osim bez sebe same. Kad napustim sebe onda više nikoga nemam. Niti sebe kao ženu. Niti sebe kao majku.

Kakva sam danas osoba?

Drukčija. Sebe manje dajem a pružam više. Volim bezuvjetno. Postavim granice. Ne sudim.

I vjerujem Životu da će sve biti OK…

Photo Pixabay fiat-4322521_1280.jpg