Prvi puta čuti jasno svoj glas…

Izaći ovako u javnost velika je hrabrost. Pogotovo za nekoga tko je intravertiran poput mene. Volim svoju tišinu i svoju osamu. I nije me toga strah. Moje misli imaju svoju težinu i odgovornost. Ne ovise o drugima. Moje su. U svojoj tišini ja ih potpisujem svojim imenom, svojim stavom i svojom odvažnošću. Ne trebaju mi drugi da im daju vrijednost.

No, izaći javno s njima je nešto potpuno drugačije. Kao da ih vidim s druge strane prozora. I kao da više nisu moje. Kao da odjedanput moram braniti njihovu istinitost i postojanje. Od kuda to dolazi? Dugo sam se to pitala.

 Jer većinu svog života bila sam nevidljiva. U odnosu svojih roditelja.

Tko sam?

Ja sam ono što se u sindromu „ Parental alienation-a“ zove „Adult child“. Odrasla osoba koja je imala iskustvo psihičkog kidnapiranja od strane jednog roditelja za inat drugome. Ili za odmazdu drugome. Ja sam to preživjela. Iako godinama u braku, i dan danas su, moji roditelji nikad nisu živjeli život supružnika. Sustanara da. Ja sam bila na liniji razdvajanja. I kada je tata odlučio otići nije mogao. Jer se jednostavno nije mogao odreći mene. Znajući i gledajući kako me mama udaljava od njega. I upotrebljava protiv njega. Dok god on čini ono što ona želi bilo je mira u kući. Inače…

Ja sam to gledala čitav svoj život.Taj lancem vezan život dvoje ljudi koji se ne mogu niti žele otpetljati. Jedan drži ključeve lanaca, drugi se naviknut na njih, više se ne može otrgnuti. Kao onaj mali slonek kojeg su u Indiji prikovali za lanac i kolac i tako ga drže čitav život. A on nenaviknut na slobodu, niti više ne pokušava iščupati taj kolac iako je sada dorastao do veličine velikog slona. I može učiniti što god želi.  

Kao Adult child imate iskustvo horora biti nahuškavani na svog roditelja, imate iskustvo mrziti ga, imate iskustvo vrijeđati ga. A sve u ime ljubavi onog drugog roditelja. Stvorite savez s njim, ne jer to tako želite. Nego zato jer vas tako navodi i dirigira ovaj „ ljubeći vas“ drugi roditelj. Manipulacija, ustrajnost, zavodljivost s kojom to radi takav roditelj je nešto najuvjerljivije što sam doživjela u životu. Za dobiti „Oscara“ svakako. No, jednostavno ne znate za drugo. To je vaš život . I živite ga onako kako se odigrava ispred vas, u trijadi između vas i vaših roditelja.

Biti nevidljiv u toj situaciji značilo je da jedan roditelj pokušava preživjeti svoju bol i jad nesretnog braka u teškoj depresiji a drugi roditelj živi od nesreće prvog roditelja. Nikakvog zajedništva, nikakve sadašnjosti niti budućnosti tu nema. Samo praznina. Jeziva, tiha praznina. I tišina…

Kao dijete ne pripadate niti jednoj strani. Jer onome kome ste oduzeti ne smijete pripadati, jer je to opasno. A ovom prvom roditelju ne želite pripadati. Jer instinktivno znate da nešto nije uredu, da nešto nije kako spada. Pa onda stojite po strani. Da ne izazovete iznenadni bijes otmičara, za koji ne znate nikada kada će se desiti. I zbog čega će biti. Pa je sigurnije biti nevidljiv.

No kad izađete ovako javno onda iskazujete ono što nikada prije niste imali – hrabrost. I vjeru u sebe. Iz koje proizlazi jasnoća. Za ono što vidite. Za ono što jest. I što tako je.

 I prvi puta čujete jasno svoj glas. Kako zvoni…

Photo Pixabay microphone-1209816_1280.jpg