Pred vratima Poliklinike

Aida mi ne da mira. Dolazi mi u san. Vidim njezine oči majke. No vidim još nešto lijepo. Tu njezinu ljudskost da i  u najtežim trenucima srebreničog pakla ostane uzdignuto kao čovjek… i kada nijema stoji pred Unproforom koji igra samo po pravilima i po zakonu. I ne spašava nikog, osim sebe i svoj protokol. Pitanje koje Unproforce uopće ne muči  je što ako se oni spuste na tu njezinu razinu ljudskosti, ako igraju mimo protokola? Što onda Srebrenici preostaje? Možda – humanost? Biti čovjek pod svaku cijenu?

U zadnjih par dana film Quo vadis, Aida? i Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba često mi se isprepliću u mislima. Zašto? Jer mi Poliklinika upravo sliči na takav Unprofor.

„Ne bi se šteli mešati“ ali su tu po službenoj dužnosti. I u principu im se sve to skupa gadi i ne bi htjeli zaprljati svoje ruke . Stoga je najbolje da mama i tata to sami riješe.

Jer upravo je ta rečenica „dok se mama i tata ne dogovore“ ključno prisutna u svim njihovim komentarima djetetu pa i nama roditeljima. Sada ću vam to prevesti na jezik Balkana, pa da ceo svet razume.

To vam je kao scena iz ovog filma Quo vadis ? kada Ratko Mladić pozove predstavnike Srebrenice da s njime eto pregovaraju u trenutku kada on drži cijeli grad pod kontrolom i kada on zvanično započinje pokolj. A Unprofor samo stoji između te dvije strane. Predstavnicima Srebrenice ne preostaje ništa drugo nego samo otklimati glavom agresoru. I nadati se da je za to kratko vrijeme pregovora barem netko živ uspijo pobjeći van iz te sigurnosne zone.

Poliklinika je institucija koja ja u Hrvatsku donijela termin “otuđenje djeteta od roditeljelja tijekom visoko konfliktnog razvoda”. Poliklinika je zaslužna da pravni sustav RH i njegove institucije o tome uče.

Ja sam im na tome zahvalna. Stvarno jesam. To je jako veliki zadatak i jako puno energije i ljubavi za djecu. Poliklinika je za to zaslužna.

No Poliklinika ima svoja mentalna ograničenja koja je ukorporirala u taj pojam, podsvjesno na razini de facto rada s obitelji. I to iza zatvorenih vrata svake svoje ordinacije.

A to je da su oba roditelja kriva za ovu mučnu situaciju otuđenja.

Poliklinika u centar svoje priče stavlja dijete i zlostavljanje djeteta. Da, naravno. I svakakao. No to je vrlo uska slika. Da bi se uopće razumijelo otuđenje djeteta cijela situacije mora se gledati šire. A to je da je otuđenje djeteta od roditelja posljedica obiteljskog zlostavljanja jednog roditelja protiv drugog kroz dijete. Time je dijete simptom a psihodinamika odnosa jednog roditelja protiv drugog roditelja uzrok. Pa onda znaš od kuda u čitavoj ovoj priči krenuti te kuda i kako u konačnici s djetetom. To je ono gdje Poliklinika treba sada sebe uzdići u svojemu znanju, radu i najbitnijem – mentalnom sklopu.

U ovom trenutku Poliklinika se ponaša i govori upravo kao Unprofor. Oni bi zaštitili dijete ali neka se Srbi i Muslimani već jednom dogovore jer se to u stvari Unprofora ne tiče. Oni su tu samo da postoje. Valjda sami za sebe u ovom svemiru.

Bezosjećajnost takve Poliklinike čujem od njezinih ulaznih vrata, porte pa duž svih njezinih hodnika. Upravo tako. Sve sam prošla. Od recepcije do ravnateljice. “…dok se mama i tata ne dogovore…”

Moj dojam je da se oni osjećaju jednako nemoćno kao i mi otuđeni roditelji. No, za razliku od nas, oni imaju polugu za stisnuti. A to je njihov nalaz i mišljenje. Jasno napisati kako stvari stoje. I ne samo to. Nego to i uporno, svaki put i prijaviti. I to je snaga Poliklinike prema drugim institucijama. Prijava. Uvijek. I stalno.

No ne koriste snagu upornosti tog instrumenta.

Stvar je samosabotaže.

Jer Poliklinika je započela svoj život institucije sa uvjerenjem da djecu treba zaštiti od roditelja, kao pojma. Te da roditelji nisu dorasli situaciji odgoja tog djeteta koja je došlo u Polikliniku.

Ovdje su dvije stvari važne.

Prvo, svatko postaje roditelj da nauči to roditeljstvo i da taj izazov u životu proradi i izraste kao čovjek na tome.

Djecu dobivamo u svoj život zbog tako dubokih svemirskih razloga prorade tema koje moramo u ovom životu proraditi da je svako drugo objašnjenje roditeljstva čista banalnost. I površnost.

Poliklinika i ono što se zbiva iza njezinih zatvorenih vrata je takva površnost prikazivanja tog života i odnosa da mi vrlo često dođe da vrištim.

I nije stvar da se nema vremena obraditi slučaj, na što se vrlo često Poliklinika izvlači.

Druga stvar je potreba  gledanja vrlo uske slike otuđenja, samo kroz dijete, kako bi se Poliklinika prikazala kao junak i spasioc. Poliklinika ne možete spasiti dijete samo, per se. Jer ga nemaju kome predati. Iz ovog obiteljskog holokausta mora se spašavati i otuđeni roditelj. Najbitnije – njegova emotivna povezanost s tim otuđenim dijetetom. To je ono što se spašava. Ne kontakti između djeteta i tog roditelja nego ta emotivno  povezanost između njih dvoje. Jer to je ono što je glavni cilj napada roditelja zlostavljača. Emotivna povezanost djeteta s drugim roditeljem. Kada to roditelj zlostavljač uništi onda fizičko tijelo djeteta ide samo za tim razdorom.

Što to konkretno znači?

To znači zatražiti  vrlo jasno djelovanje protiv  zločinca, kao npr.traženje zračnih napada za spas Srebrenice. I to od institucija koje su za to zadužene. Jer ako ste s nama na terenu i vidite koje stvari se dešavaju pa k tome imate mandat štititi onda ste tu ne samo da postojite nego da djelujete.

Morate prijavite nadležnima psihičko zlostavljanje djeteta zvano otuđenje djeteta od roditelja! Psihičko zlostavljanje je čin zločina i kažnjivo je dijelo po hrvatskom zakonu.

Poliklinika otuđenje djeteta kao psihičko zlostavljanje djeteta prikazuje kao takvo na svakom svom predavanju!

Stoga ne prijavljujući ga Poliklinika ne djeluje po svom mandatu. Ne djeluje uopće ili ne djeluje kontinuirano i ne dijeluje dosljedno.

Otuđeni roditelj je osoba u traumi. I kao takav, kada ima snage djeluje, kada ne, onda samo diše da bi preživio do novog naleta snage. Institucije, pa i Poliklinika, nisu u traumi. Oni su na poslu. I kao takvi imaju opis posla gdje spada i ovakva prijava. Uvijek i stalno! Svaki tretman!

Kada stojim pred vratima Poliklinike i slušam da se tata i mama moraju dogovoriti dok je moje dijete u rukama zločinca, slike Aide iz dotičnog filma prolaze mi glavnom. Svaki njezin udah je i moj udah. I ne znam više kako bih rekla i formulirala ono što jasno i vidljivo svi vidimo no jedino ja glasno izgovaram: “Moja djeca su otuđena. Moja djeca s njime nisu sigurna. Treba ih spasiti. Molim vas, spasite ih!”

U moru institucija koja samo rade svoje posao da bi postojale, ja prolazim svoju golgotu. Da prolazim sama nekako bih to izdržala. No sa mnom, nevidljivo prolaze, i moja djeca. I na svaka vrata koja sam zakucala, nisam stajala pred vratima sama. Iza mene, nevidljivo su uvijek bili i oni tu, moja djeca u mojim mislima.

Pred vratima pak Poliklinike, ona tu stvarno i fizički stoje. I jasno čuju sve što im ta Poliklinika kaže. A to je da ono što ta djeca jasno vide i znaju a ne smiju reći, jer su u posjedu zločinca, netko drugi, institucionalan i legitimno važan, im kaže da u stvari to nije tako i da ne vide dobro. Da su oba roditelja jednako kriva te da se roditelji  mogu dogovoriti oko djece.

Da li se muslimanski muškarci mogu dogovoriti sa Srbima u Srebrenici kada su im ovi odvojili žene i djecu i potrpali ih u autobuse, na srpsku milost i nemilost?

Ne. Ne mogu.

Kada stojim pred vratima Poliklinike jako dobro vidim Unprofor. Stojim, slušam i ne vjerujem.

No kada imam snage, tada im napišem pismo o tome. I svima ostalima. Jer vjerujem sebi. Jer vidim i  znam što mi je u obitelji.

I tog trena djelujem. Pa makar samo jednim jednim udahom…

Film Quo vadis, Aida? link

Photo pexels-erkan-utu-239853.jpg