Paralelna linija zapovijedanja

Jedna od riječi koja se je spomenula na EAPAP konferenciji je odgovorni roditelj.

Tko je to?

Roditelj koji ima jasnu viziju svog roditeljstva – da odgoji mentalno zdravu osobu koja je na korist sebi i društvu oko sebe.

Svako dijete jednog dana treba odletjeti izvan gnijezda. Roditelj koji ne priprema svog ptića za to, nego ga želi ili zadržati za sebe ili ga baš briga kako će ptić izletjeti – je neodgovoran roditelj. A svaki odnos u kome roditelj zadrži ptića nakon određenog godišta za sebe je patološki odnos.

U normalnim obiteljima roditelji zajedno nastupaju prema djetetu, kao tim. Svatko ima svoju ulogu ali vizija i smjer su isti. No kada je poremećaj ličnosti u pitanju stvari su drugačije. Jedan roditelj ostaje u toj priči sam. Sav teret je na njemu.

Odgovornost roditelja vidi se ne samo u mislima nego i u akcijama koje roditelj poduzima da svog ptića dobro odgoji. A to je vrlo često zahtjevno – i fizički i psihički. Ako ste odgovorni roditelj to je naprosto dio roditeljskog služenja. Kome? Djetetu. Služiti djetetu da ga na odgovorni način izvedete na put. Iskreno, nema ljepše svrhe na ovome svijetu od toga. Da služiš svom najdivnijem biću. I istinski uživaš u tome. Punim plućima. Barem ja…

Neodgovornost drugog roditelja ne leži samo u nečinjenju i neaktivnosti, koja je btw glavna misao vodilja tog roditelja. Neodgovornost tog drugog roditelja leži u još nečem gorem.

U rušenju autoriteta odgovornog roditelja.

U tihom ali ustrajnom bacanju klipova pod noge roditelju koji čini sve da dijete podigne na noge. I kad je popularan i pogotovo kad nije. Disciplina je stvar svakog odgoja. Uči se vlastitim primjerom i postavljanjem granica. Uvijek. Dijete mora imati jasnu strukturu i znati svoje odgovornosti i posljedice. I osjetiti posljedice… jasno – koje su primjerene njegovoj dobi jednako kao i zadaci.
No ako postoji ta tiha paralelna linija zapovijedanja dijete je dezorijentirano, kolebljivo i nesigurno. Kuda u stvari dalje? Sasvim logično. I koga slušati? I što se to dešava da mi roditelji više nisu tim?

Paralelna linija zapovijedanja postoji tamo gdje neodgovorni roditelj u stvari nema svoje osobne hrabrosti raščistiti što god treba s odgovornim roditeljem. I jasno i hrabro stati ispred odgovornog roditelja. I u biti se u svojoj funkciji kao roditelj osjeća mali. Iz svoje vlastite umotvorine.

Ova paralelna linija zapovijedanja karakteristična je za otuđeno dijete. Jer odgovorni roditelj čije se dijete otuđuje doživljava kao „gnjavator“, netko tko je dosadan sa svim važnim životnim stvarima poput škole, obaveznih kućnih poslova ili zubara. Jer vjerojatno je puno interesantnije pjevati „Hakuna Matata“…

Pogubnost paralelne linije zapovijedanja je u tome da se kod djeteta stvara dojam zločestoće odgovornog roditelja. Jer on eto zahtjeva što nitko drugi ne zahtijeva i u stvari je „vrlo loš“. I ne samo to. Paralelna linija zapovijedanja u odgoju je i odskočna daska za drska, bezobrazno ponašanje prema takvom roditelju.

Jer takvo ponašanje neodgovornog roditelja, koji nema niti viziju, niti strukturu a onda niti odnos odgovornosti i posljedica prikrivena je agresija tog neodgovornog roditelja na odgovornog roditelja.

A ta agresija onda postaje prava, pogotovo kada se u dijete koje se otuđuje ubaci osjećaj moći i želja za maltretiranjem roditelja koji ga eto koči da uživa u životu. Takvo dijete onda će dalje u svom stvarnom životu projekcirati takav odnos sa svakim takvim autoritetom koji mu se nađe na putu. I u principu ponavljati će taj odnos kroz određeni obrazac ponašanja koji će ga konstantno pratiti i sprečavanje napredak dalje. I ponovno i ponovno i ponovno. Dok ne shvati da mu se takvi odnosi pojavljuju kao zrcaljenje njegovog odnosa s roditeljem.

Da bi mogao naprijed mora iscijeliti u sebi tu duboku ranu. Bilo direktno u odnosu s tim roditeljem, bilo posredno.

Jer sve teme koje smo trebali proraditi s našim roditeljima, a nismo, dočekuju nas kao „sačekuša“ prije ili kasnije u životu. Zato smo i dobili ovaj život. Da učimo…

Photo Pexels / Miguel-á-Padriñán-194094 (1).jpg