Oda stay-at-home mamama

U jednom trenutku svog života ostala sam bez posla. Nakon dugo, dugo vremena što sam radila. Svoj posao sam voljela. Bio mi je lijep i kreativan. I ispunjavao me je puno. I donosio mi je dobro. Bila sam zahvalna i na novcima i na uvjetima i na još puno toga. Da li mi je bilo žao kada sam to morala prestati raditi? Ne. Jer sam bila zrela za to da budem kod kuće, sa svojima.

Dogodilo se je to u mojim četrdesetima kada sam se već ostvarila kroz posao i karijeru. Nikad je doduše nisam smatrala karijerom nego nečim kreativnim, ispunjenim i beskrajno lijepim i korisnim. No kada sam sve to stavila na papir, kao svoj CV, ispala je upravo to –jedna lijepa karijera.

Karijera mame i kućanice naprosto se je pojavila kada sam bila spremna za nju. Mentalno. I financijski. No ono što niti slutila nisam je da će me tako nevjerojatno obogatiti i kao majku i kao osobu.

Jer sada sam konačno imala vremena i za sebe i za svoj dom, koji mi je uvijek bio najvažniji. Moja obitelj uvijek je bila na prvom mjestu, kao moja svetinja. No sada, kada sam mogla biti i kućanica, stvari su se pomakle na N-tu potenciju. Uživala sam u svakoj stvari, od običnog čišćenja kuće, košnje trave do peglanja. Svaka zadaća postala  je moja misija.

No najviše sam uživala u kuhanju.

Ta činjenica, da smo konačno ručali zajedno, sin i ja, teleportirala me je do neba. Ta činjenica da sam redovito izjutra išla na trešnjevački plac, razgovarala s kumicama, birala samo najbolje za njih, za moju djecu i punih košara vraćala se doma  –  bila mi je luđački nevjerojatna. A onda još samo malo proći kroz Lidl i nabaviti najbolje i najfinije slatkiše, bilo mi je vanzemaljski blaženo.

Pa sva ona isprobavanja koji tiramisu je ipak najbolji i najpjenastiji te koji piškoti najbolje se tope u ustima. Sve to, baš sve, bilo je kao ona reklama za Mastercard – neprocjenjivo.

Svaki ručak bio je mala proslava života, onako s novim damast stolnjakom i čašama za goste. I najbitnije – dječjim glasom kakav je bio taj dan u školi, kuda ekipa ide kada brzinski napišu zadaću i što bi on volio za večeru. A onda pokupiti mlađeg iz školskog boravka, bez ikakvog stresa, s vrećicom punom domaće pečenih kiflica, svaki put s drugačijim pekmezom ili domaće rađenom čokoladom.

Coolinarika mi je tih godina bila kao Biblija, znala sam sve tete koje objavljuju recepte i bila odana sljedbenica nekih od njih. Surfanje Coolinarikom ili Pinterestom za najbolji recept ili izgled gingera bio je događaj dana a svaki Dan kruha proslava života.

Moje kolegice nisu se mogle načuditi mojoj strasti za kućom jednako  kao što se i ja nisam mogla načuditi njihovom nerazumijevanju. Jest da sam voljela svoj posao ali majčinstvo i kućanstvo u meni su otkrili ne samo novu strast za životom nego puno, puno više – moj životni poziv da budem samo to – stay-at-home-mum.

Kreativnost, ispunjenost i zahvala za svu ljepotu takvog bivstvovanja s mojom djecom, kod kuće, bili su mi svaki otkucaj moga srca.

Nema većeg bogatstva od istinskog služenja  žene i majke svojim najmilijima. Iza svega što su moje ruke tada dotakle, stajala je nevjerojatna snaga ljubavi i zahvalnosti za živote mojih najdražih. I potpuna predanost tome. Kao najveći dar koji sam mogla dati svome zemaljskom životu.

Danas, u godinama bez moje djece, to mi najteže pada. To da im ne mogu služiti. Da svu svoju kreativnost, svaku svoju zraku, kao žena i kao majka, ne mogu posvetiti svojoj djeci onako kako im to treba i kako ja to želim. Osjećam nevjerojatnu tugu što taj dio mene ostaje zatomljen u mojim snovima i nadama da ću ipak jednog dana ponovno to i biti. Onako najnježnije i najtoplije, kako mama zna.

Ovih dana gledam jednu takvu, kako brine za svoju obitelj.