Kiklop stručnjakinja

Srećem stručnjake koji kažu da su stručnjaci. I da znaju sve. I da su u sve upućeni. Te im mi roditelji ne trebamo ništa objašnjavati. Jer em oni sve znaju em smo mi roditelji eto samo siroti roditelji, pa od kud bi mi mogli znati. Osim toga krivi smo za situaciju. Po defaultu. Pa je bolje da šutimo. Pogotovo ako smo majke. No ja se ne dam smesti. Kada objašnjavam što je to otuđenje djece od roditelja krenem od svoje definicije. I čim stručnjaci čuje riječ obiteljsko nasilje ne žele više dalje slušati jer eto, to je stvar dvoje ljudi koja se njih, stručnjaka, ne tiče. Oni bi eto, kao Ivana Orleanska, samo spasili dijete od oba roditelja i na kraju te trke, poput šampiona Formule 1, dobili onaj pobjednički vijenac oko vrata. Da se zna tko je spasilac. A onda? Kada show završi? Što s djetetom? Kuda? I kome?

To se njih ne tiče jer njima završava radno vrijeme pa si eto riješite vašu obiteljsku situaciju doma, iza zatvorenih vrata. U otuđenju djece od roditelja oni su zaduženi samo za dijete, razumije se. “Hvala lijepa, mi imamo dosta posla i s djetetom”.

Bogme, u otuđenju to ne ide tako.

Ja vrlo jasno objasnim da je otuđenje djece od roditelja psihopatološka situacija. Gdje jedan roditelj, nositelj psihopatologije, je napadač, dok drugi reagira i zove u pomoć.

Prvu stvar koju onda vidim na licu stručnjaka je podizanje obrva i oči koje rastu i šire se. Jer sama riječ psihopatologija u ljudima izaziva strah. I pored te riječi oni ne žele sjediti. Ako si stručnjak za otuđenje, moraš pored te težine biti. I sjediti.

Nedavno sam sjedila pored jedne takve stručnjakinje. Na izgovorene riječi “poremećaj ličnosti” prvo su joj oči narasle na veličinu Kiklopa a onda su joj se vlastite obrane digle na nivo – „crveno“. Potpuno se je zatvorila u svoj oklop i praktički nije disala. Ona se više time ne bi bavila. Postaje ružno. I bogami zahtjevno. Toga nema u američkim filmovima. Tamo je samo limunada i happy end. No ja vrlo brzo razbijem iluzije svakom takvom stručnjaku. Otuđenje djece pravi je prvcati Balkan; tvrd, divlji i opor.

Za poznavanje teme otuđenja djece nije dovoljno pročitati Wikipediju o tome i izjaviti ” Da, da…znam što je to”. Žalosno ili ne, Wiki je kod objašnjavanja ovog pojma poprilično neprecizan i misleading.

Slijedeća problem je taj da stručnjak zamijeni kompletno učenje o problemu otuđenja djece svojom vlastitom interpretacijom što bi otuđenje u stvari bilo, temeljeno na njezinom ili njegovom vlastitom uvjerenju; tko ste vi u stvari, kakav roditelj jeste ili ne, koliko je normalno da dijete vas odbaci, te koliko mu se dopadate ili ne, pa da vas strpa u ovaj ili onaj koš. A onda još posljedično zaključi stručno i profesionalno, što i kako dalje s vama. I vašim djetetom. Čula sam svašta. Od toga da takvo dijete treba odgojiti, preodgojiti, popraviti, tretirati, oduzeti, i sl.

Pravo na vlastiti mentalni sklop i vlastita uvjerenja nikad ne smije niti može biti  zamjena za učenje o temi. Zato i postaju stručnjaci.

Dragi moji, u abnormalnosti djetetove obiteljske situacije jedino što trebate učiniti je da to dijete najnježnije i najmekše psihički podržite i osnažite. Jer je ranjeno do bola. I kao živa rana i emotivni zombi hoda među svima vama. Jedan duboki naklon i poštovanje prema najhrabrijem od svih. I najizdržljivijem. Da…tom djetetu. Jer još uvijek hoda i diše…zahvaljujući psihološkom splittingu, kao obrambenom mehanizmu, koji je uključio. I koji mu je kao takav – život spasio. No cijena koju je dijete platilo za to stravična je – odbacivanje svog, dojučer, voljenog roditelja iz svog malog života.

Jedan duboki naklon i tom zlostavljanom roditelju jer je još uvijek živ…i uspio je doći pred vaša vrata. Iznemogao… slomljena srca i duše…I ponovno, po tko zna koji put, pokušava pronaći rješenje za svoje dijete i svoju situaciju.

Total respect…

Tek kad se poklonite na takav način otuđenom djetetu i njegovom dojučer voljenom roditelju, te shvatite sve posljedice tog obiteljskog nasilja tek tada možete završiti svoje radno vrijeme i otići svojoj kući. I biti sretni što vas vaše dijete čeka u svojoj svojoj normalnosti vaše normalne obiteljske situacije.

Biti zahvalan na kraju dana najdragocjenija je lekcija koju nam Život daje. Ovisi o svakom od nas hoćemo li ju naučiti ili ne.

Ja jesam.

Photo: <a href=’https://www.freepik.com/photos/party’>Party photo created by cookie_studio – www.freepik.com</a>