Kad mi djeca u snove dođu…

Sanjam ih. U snove mi dođu. Onako kao kada su bili mali. Čujem im glas. Nosim ih na rukama. I ljubim ih. I sve zvijezde tada su moje. Sva bol koju inače nosim u grudima tada nestaje. I život je ponovno lak i lijep. Jer mi je dozvoljeno da ih ljubim.

No s jutrom sve to nestaje.

Poruke koje iščitavam iz tih svojih snova ponekad mi nisu jasne.Ponekad je to samo taj osjećaj da sam opet mama. Da se brinem za njih. Za svoju djecu. Da sam im važna, da postojim za njih.

Ponekad su to opet snovi puni neke težine. Odraz su neke situacije kako ju ja vidim.

Jedan od najtežih snova bio je u prvim mjesecima nakon mog izlaska iz kuće. Sanjala sam sebe i djecu kako bježimo kroz porušeni stakleni grad. Izgledao je kao Beirut, tijekom rata. Ili još bliže nama – kao Vukovar.

I bježali smo ali nismo uspjeli pobjeći. I onda su moja djeca jednostavno nestala. A ja sam na parkingu, pored uništenog auta, pronašla dva mala mačića. I stavila ih u džep. Od tada ih sa sobom nosim.

Kad se probudite iz takvih snova, nosite u grudima svu težinu svoje situacije kroz dan. Ta jutra su posebno teška. Jer vas bol i gubitak ne napuštaju niti dok spavate. No odgovori na pitanja koja vas muče dok razmišljate o svemu ipak stižu.  I slažete svoje životne puzzle. Jednu po jednu.

Snovi mi služe da se u mislima povežem sa svojom djecom. Onako kako mi za sada nije suđeno, u realnom životu.  Da osjetim svu ljubav i ljudskost svoje djece. I oni mi se u snu obraćaju sa „mama“, ljube me, drže me za ruku, smiju se sa mnom i dopuštaju mi da ih s ljubavlju i pažnjom nosim.

Osjećam ih snažno. Osjetim svaki dodir, njihov miris, svaki utisak njihove glavice na mom ramenu. I onda kad se probudim još dugo, dugo dodirujem to mjesto i pokušavam sanjati u javi. Ali ne ide…

I osjećaji počinju blijedjeti. A bol za izgubljenim stiže neminovno.

No njihov glas, njihov smijeh još dugo je sa mnom. I to mi pomaže da preživim taj dan.

Photo Pixabay moon-1301073_1280.jpg