Duboka zahvalnost čuvarici

U ovo vrijeme dok mene nema, pored moje otuđene djece, ima netko drugi tko ih čuva.

Toj osobi posvećujem ovaj tekst.

Biti mama a ne moći do svoje djece, nevjerojatan je osjećaj nepodnošljive praznine. Znate da vam fale i ne možete se smiriti. Što god poduzeli ne možete namiriti taj osjećaj vakuma u sebi.

I ne samo to.

Znate koliko toga niste i nemate sa svojom djecom. A trebate, morate ili želite. I znate koliko toga njima treba. Tu ne govorim o onom materijalnom. Nego o onom dubokom – psihičkom, emotivnom i na kraju – duševnom. Ljudski toplom i neprocjenjivom. I kao takvom – nenadoknadivom.

U vremenu dok nisam sa svojom djecom molim druge da ih čuvaju.

Na početku naše priče otuđenja obišla sam sve koje znam da su mogli pomoć – da pomognu. Hrabro, bez imalo srama ili razmišljanja o sebi, ispričala sam što je i kako je. I da trebam pomoć – za svoju djecu. Molila sam druge mame da ih čuvaju, da ih pozivaju k sebi, da brinu o njima. Da moja otuđena djeca osjete toplinu nečijeg tuđeg doma. I da vide i osjete toplinu nečije tuđe mame – kada ne mogu do svoje. Neke mame su to razumjele, neke su samo s nevjericom slušale a neke su se odmah šutke zatvorile. U sebe.

Ljudi smo. Svakakvih nas ima.

Onima koje su mogle odvojiti vrijeme, snagu i naprosto tu hrabrost da gledaju tuđu raspadnutu djecu – hvala im.

Svaka sekunda i minuta ljepote života nečije tuđe obitelji računa se. I sigurno je ostavila traga na moju djecu i na to kako doživljavaju ovaj svijet.

No s godinama i s nepromjenjivošću naše situacije prostor oko moje djece se je ispraznio. I na toj ledini ostali su sami. Na vjetrometini. Posljedično i oni više nisu tražili vani tu toplinu nečijeg tuđeg doma.

Stvari su se zacementirale tu gdje jesu. Zamrzle su se.

No jedna mama godinama je i dalje brinula o mome sinu. Uporno, toplo i brižno. Bez obzira na sve kucala je na njegova emocionalno zatvorena vrata požrtvovnošću jednog anđela. I nije razumio koga vraga ta žena hoće od njega. Normano… jer bio je dijete. I dan danas još uvijek je.

Ja sam joj duboko zahvalna za svaku njezinu misao za njega. I kada je mogla i kada nije. Pogotovo tada. Jer pokazala je koliko je veliki čovjek i velika duša.

Bio je zaštićen i siguran u njezinim rukama. I ja sam to znala. I prepustila sve njoj. I Bogu.

Ima tih trenutaka u životu kada se moramo pouzdati u Višu Silu da nam štiti naše najmilije.

I baš tada, u najtežem trenutku svoga maloga života, upravo se je njoj obratio. I pokucao je na prava vrata. Jer su za njega bila širom otvorena.

Kao mama mami, kao žena ženi, kao čovjek čovjeku – zahvalna sam joj do neba – što je bila uz njega i junački stajala –  tada i tamo – kada je trebalo. Jer u toj situaciji, mogu hrabro ostati i stajati samo veliki.

Jednom ću mu ispričati što je učinila za njega. Jednom ću čuti što će mi on reći što je to značilo za njega. U vremenu između  – šaljem duboku zahvalnost toj ženi koja nije trebala, niti morala, no bila je mama i nekom tuđem djetetu.

Ljubav kad se dijeli – umnožava se.

Vjerujem da joj je i Nebo zahvalno.

Photo: Pexels