Dječji rođendan

U susjedstvu  mi je danas bio jedan dječji rođendan. Njoj je bio prvi. Spavala je kao carica u kolicima i nije se puno uzbuđivala. No zato su deda, baka, mama i tata spremali njezino malo carstvo za dan proslave. Punom parom su meli, premještali stvari, uređivali travnjak da sve bude po špagici i nekoj zamišljenoj logici. Dvije kile nenapuhanih balona zaokupilo je cijelu obitelj toliko da je i sestrina obitelj morala doći i pomoći. Roza, srebrni i zlatni. Raznih oblika, neki čak u obliku broja 1 ( naravno, zna se ). I njezino ime ispisano šareno ispod svih njih. Pa onda tobogani, tuneli, ležaljke, dekice, sve u stilu i sve u boji.

Moja djeca bila su tako mala godinama prije otvaranja DM, Ikee, Offertisime i sličnih dućana. Posljedično nismo baš imali kupiti toliko tih šarenih kerefeka. Sjećam se jedino da sam morala ići po sliku za na tortu u obliku Ninja kornjača starom cestom prema Rakovom potoku gdje je bio neki Butik torti koji je to radio. A onda je slijedeće godine iznenada došla zabrana prodaje istih jer je Disney štitio svoja autorska prava. I kako sada objasniti nekome tko ima 5 godina da teta u Rakovom potoku više ne smije kopirati na tortu Nemu, Ninđe ili Brzića. Ne preostaje ti ništa drugo nego da improviziraš. Amaterski.

Gledam mamu djevojčice i izdaleka se smješkam. Podsjeća me na jednu takvu. Glavni je organizator proslave i general. Ona točno zna kako prvi rođendan njezine kćeri mora izgledati. Tu nema pogovora. Organizirana je besprijekorno. Niti jedan detalj ne propušta slučaju, niti improvizira. Jer svaki zadatak ispunjen je prema njezinoj prethodnoj zamisli. I malo pomalo jedna prekrasna livada na jedan divan sunčan dan postaje prava malena začarana zemlja bijeli stolnjaka, balona, vaza s prekrasnim cvijećem i šarenih natpisa. Nakon kojih slijede u pravom malom vlaku najrazličitija  jela, brdo kolača i na kraju ponešto torti.

Zadnji rođendan moga sina, kada je već bio pred vratima svog tinejdžerstva, bila je prava mala gozba. Jer dolazili su uvijek svi. Još od vrtića. I kroz godine znala sam kako im se ukus mijenja. Kada velike pizze izlaze iz mode, a kada male pizze, punjenje određenom vrstom sira, postaju hit. Zašto više jednostavna čokoladna torta nije kraljica  i zbog čega je tiramisu dobio svoje mjesto pod suncem. A onda više nije bilo dovoljno imati samo svijećice nego su po pojavile one vatromet topovnjače. Pa onda gledaš te nekad male njuške kao poluotvorenih usta gledaju tu čaroliju netremice. A neki zatvore uši jer očekuju prasak. Slatko…

Kroz godine slavljenja znala sam da me čekaju ti dani, kao proslava Oluje. Samo je bila bitna dobra organizacija, kondicija i totalna posvećenost zadatku. Sve drugo je bilo nevažno toga trena. Jer ništa, apsolutno ništa, nije moglo nadmašit taj osjećaj da mi sin blista od sreće, na kraju takvog jednog dana. Taj izgled blaženog djeteta da su mu svi prijatelji došli, da su se izludirali do kraja i da je sve bilo dozvoljeno i za 5. Nema kočnice. Jer gušti su gušti.

Pitam se, da sam znala, da mi je to zadnji njegov rođendan, da li bih nešto drugačije napravila… Mislim da – da. Mislim da bih samo sjela i gleda ga. Jer od cijelog posla oko proslave zaboravila sam napraviti upravo to. Opustiti se i samo ga gledati. Kako iz godine u godinu raste i mijenja se. Kako već ima 8, 10 ili 12 godina. Ni slutila nisam da bi sve to moglo nestati. Netragom.

Danas nemam niti fotografije, da ga mogu uspoređivati od rođendana do rođendana. Stoga se  nemam čega sjećati.

Zato, dok gledam iz daljine prvi rođendan moje male susjede, šaljem njezinoj majci i baki sve najljepše vibracije zahvale. Što su me podsjetile kako je to nekad bilo – dražesno, ljupko i nadasve nevino. Jer u sjećanju imam prstiće moje djece kako dječje halapljivo nalaze put do čokolade i prije puhanja u svjećice. I prije rezanja torte. A usta su musava od uha do uha.

Kada sam s njima puhala svjećice, koja bi mi bila želja, da sam tada znala da me više neće biti tu, kada budu odrastali?

Mislim da, kada zatvore oči, a prije nego zamisle želju i puhnu u svijeće, znaju taj tren da su samo moji, samo mamini. I da postojimo u ovom svemiru zato da u grudima nosimo tu vječnu nit koja nas spaja. Neraskidivo i trajno. Ma gdje god bili, kao god razdvojeni postojali.

Uvijek su moji…i tada…i sada…

Image by Steffen Zimmermann from Pixabay