Mentalni geto

Jednu stvar sam shvatila, sada kada sam slušala EAPAP zagrebačku konferenciju. A to je, da svi mi zlostavljani roditelji, čija su djeca otuđena, živimo u svom vlastitom mentalnom getu.
Hodamo, krećemo se, imamo poslove, hobije, odlazimo u kino ili kazalište…No u glavi smo uvijek u jednoj točci. Onoj gdje smo s našom djecom. Što god radim, gdje god jesam, kuda god idem, ja putujem s njima. Virtualno.

Na mjestima gdje sam fizički prije bila sa svojom djecom  – ta su mjesta posebno teška. Čujem im glasove, vidim ih tamo, u onoj njihovoj dobi kada smo još bili skupa. Ta njihova energija još uvijek je tamo. Vidljiva i opipljiva. Samo meni. 

Na mjestima gdje prije nikad nisam bila s njima, priča je malo drugačija. Ja sam ih prije zamišljala tamo, uz mene. Što bi sve oni napravili da su tog trena bili sa mnom. U onoj njihovoj dobi dok smo još bili zajedno. Jer sada, godinama nakon toga, ja svoju djecu više ne poznajem . I ne znam što bi oni danas napravili. No, u mojoj glavi još su mali. Kao onda.

To, da imate osjećaj da nešto propuštate s njima, posebno je težak. I može vas ubiti. Ako želite preživjeti, morate van iz tog. Inače potonete. Ja sam to uspjela odmaknuti od sebe. Okrenula sam priču za 180 stupnjeva. Sada ih zamišljam što ćemo sve napraviti kada ponovno budemo skupa. Kao akcijski plan. Ja sam izvidnica, da vidimo kako ćemo i što ćemo učiniti kada nas troje zajedno dođemo na to određeno mjesto.

Osjećaj je potpuno drugačiji.

To je vjera da će se priča dogoditi. Ako ju mogu zamisliti, mogu je i ostvariti. Stav je drugačiji. Onda postoji i misaona namjera da se nešto po tom pitanju i učini. A onda je i ishod drugačiji.

Taj paralelni život u glavi, kao i činjenica da osjećam da tamo vani postoje ljudi koji nemaju ovakvu struju svijesti, jasno mi govori da imam svoj zasebni svijet. Virtualni. I što god radila s drugima i gdje god bila, ovaj moj svijet me kad tad dočeka. Moj vlastiti geto. Gdje ja i slični meni u potpunosti razumijemo jedni druge. Bez riječi. Samo osjetimo tu energiju.

Drugim ljudima neshvatljivo je kako jedan roditelj može u potpunosti uništavati svoju vlastitu djecu u inat onom drugom roditelju. „To nije normalno“, kažu oni. Ja kažem „ Da u pravu ste. To nije normalno“. No njima je to neshvatljivo. Ja ih razumijem. I meni je to bilo nenormalno kada sam u početku gledala da se otuđenje moje djece dešava pred mojim očima. No priča nas , zlostavljanih roditelja, i naše, otuđene djece, i nije normalna. To pokazuju crne statistike stručnjaka*.

I ti roditelji zlostavljači u velikoj, velikoj brojci nisu osuđivani na zatvorske kazne pa kao takvi nisu prepoznati u svojoj okolini. Gdje i dalje normalno žive i djeluju. Prema svima drugima. 

Kad to shvatiš, onda to prihvatiš i iz te točke ideš dalje kroz svijet.

I kad to imaš u svome životu, onda jednostavno običan život je nešto što mi, zlostavljani roditelji, gledamo kroz prozor, iz našeg vlastitog mentalnog geta. I taj običan život čini nam se tako mali, jednostavan i lak. Kad imaš obitelj, kada imaš djecu – imaš sve. Sve drugo takve su trivijalnosti oko kojih se drugi glođu i ubijaju da ti nije jasno gdje je tim ljudima pamet. 

Ja, moja djeca i moja obitelj… I ništa mi više ne treba na ovome svijetu.

Da li će geto u mojoj glavi nestati kada ponovno budem sa svojom djecom? Mislim da – da. Jer, ako sam mogla svoje misli okrenuti s onih „što sve propuštam u životu bez svoje djece“ u to „što ćemo sve raditi skupa kada ponovno budemo zajedno“, onda mislim da ću i svoj mentalni geto zamijeniti s običnim malim životom…pečenja maffina, brige oko njihovog  fakulteta, tko će opeglati veš i gdje registrirati auto. Ali tada će pogled na njega biti na drugačiji način. Puno dublji.

Kad jednom svoju djecu nemaš, pa ih ponovno vratiš u svoj život, više nikad nisi isti.

Svjesno birati rezime te priče je nešto za što je svaki od nas odgovoran ponaosob.

Ja biram zahvalu za naučene lekcije. I pozitivan stav da sam na ovaj svijet došla da ispunim svoj zadatak – upravo takav kakav mi je dan…

* ( Stručnjaci iz Geneve, Marina Walter i Thomas Demessence prikazali su na EAPAP konferenciji u Zagrebu crnu statistiku poremećaja ličnosti roditelja zlostavljača u otuđenju djece. Naslov predavanje bio je “Dijagnoze u vještačenjima roditeljskih kapaciteta povezanim s otuđenjem”. U tom istraživanju tražili su link / poveznicu između poremećaja ličnosti i otuđenja djece od roditelja. U grupi roditelja koji su imali otuđenje djece poremećaj ličnosti bio je zastupljen u 68% slučaja naspram kontrolne grupe roditelja koji nisu imali otuđenje djece. U toj istoj grupi roditelja sa otuđenjem djece, kod 88%  roditelja zlostavljača, dakle roditelja koji otuđuju djecu, dijagnosticiran je poremećaj ličnosti. To je stravična brojka. Ako se uzme u obzir da po tom istraživanju otuđenje djece prisutno je u 25 % slučajeva u parnicama sa roditeljskom skrbi, onda se može zamisliti o kojoj brojci ukupno možemo govoriti da poremećaji ličnosti žive među nama).

Photo by Zachary DeBottis from Pexels