Odnos agresora i žrtve Otuđenje djece od roditelja obiteljsko je nasilje u kojem je jedan roditelj zlostavljač i agresor a drugi - reaktivna žrtva koja se brani

Slušajući EAPAP konferenciju u Zagrebu jasno sam vidjela ono što se već godinama provlači kroz hrvatsku javnost kada se raspravlja o otuđenju djece od roditelja. Nerazumijevanje odnosa između roditelja zlostavljača i zlostavljanog roditelja. Nerazumijevanja odnosa između roditelja koji otuđuje dijete od roditelja kojem je dijete otuđeno.

Napredak u Hrvata se je ipak dogodio jer hrvatski pa tako i regionalni stručnjaci sada jasnije govore da je jedan roditelj taj koji u velikom postotku slučajeva ima poremećaj ličnosti. No tu priča staje. Prestaje. Kada stručnjaci pričaju o tome, kroz prezentacije, onda se vidi da se po principu copy – paste zaključuje da je na relaciji dva roditelja problem – poremećaj ličnosti jednog od njih. I to je to. Točka. Ne objašnjava se dalje ono što je itekako potrebno pojasniti. Psihodinamika odnosa. A iz toga proizlazi  i razumijevanje što se tu u stvari događa, kako, koje su posljedice za svakog igrača te tko je tu „kriv“ i koga treba spasiti. A onda još i kako. Pa nakon svega i zašto.

Pokušat ću objasniti. Dakle situacije je slijedeća.

Ako imate jednog roditelja koji ima poremećaj ličnosti onda se to reflektira na drugog roditelja. On na taj poremećaj ličnosti svog partnera reagira. Zašto? Kada se roditelju zlostavljaču koji ima poremećaj ličnosti aktivira okidač u konfliktnoj situaciji, to znači da poremećaj ličnosti zbog nečeg doživi razvoj situacije opasan po njega. Posljedično onda poremećaj ličnosti krene u akciju prema drugoj osobi. Dvije stvari ovdje su bitne – okidač i akcija.

Što može biti okidač?

Sve ono što aktivira duboku ranu duši kod poremećaja ličnosti. Nešto što je duboko skriveno u toj osobi. Neka prijašnja trauma. A neka situacija ili odluka drugog partnera naprosto izgleda tom poremećaju ličnosti kao prijašnja trauma pa sada novonastalu situaciju poremećaj ličnosti vidi kao ponovno preživjelu svoju traumu. I opasnost. To je objašnjenje okidača.

I poremećaj ličnosti onda krene u akciju. I to negativnu. Odmazdu. Poremećaj ličnosti je taj koji onda napada zlostavljanog roditelja. A ovaj reagira. I tu nastaje zatvoreni krug. Gdje jedan daje podražaj a drugi je reaktivan na njega. I nekome izvana, tko se niti ne trudi pokušati shvatiti, obadvoje izgledaju isto. 

Pri čemu, u stvari, zlostavljani roditelj izgleda gore od poremećaja ličnosti. Zašto? Jer se poremećaj ličnosti hrani na reakciji zlostavljanog roditelja. Uživa u njoj. I kao takav ne želi prestati. Hladnokrvno promatra svoju žrtvu. On je napadač. Kada zlostavljani roditelj reagira, reagira burno. Pogotovo ako to nije prvi puta. Već je sav od prije jadan izujedan. I već reagira na svog zlostavljača i prije nego što ovaj nešto učini, kaže, napravi. Unaprijed. Zašto? Jer je poremećaj ličnosti izdresirao svoju žrtvu tako da joj se zavukao pod kožu i ona već automatski reagira. I prije susreta. I prije događaja. Poput Pavlovljevog refleksa.

Ovo se dešava na energetskom nivou i ovakve priče spadaju u literaturu o energetskom vampirizmu ili emocionalnom vampirizmu.

Žrtva čak i kada nije fizički vezana za svog zlostavljača, npr. kada ne žive više zajedno, reagira na njega isto kao i na njegove priče i na njegove postupke. I to jako. Pogotovo ako je iscrpljena već od prije od njega. Ovdje ne pomažu nikakve talk terapije. Prvo, jer svaki put kada pričate sa psihologom što vam se je dogodilo, ponovno podignete na površinu sve emocije jednog takvog napada i teleportirate se u tu priču, u to stanje. Samim time ponovno ste u stresu. A drugo, pričanjem se ne rješava, ne otklanja energetska povezanost s agresorom. Energetska povezanost je na jednom drugom nivou. Javlja se zbog nečeg drugog ( što ću opisivati u mojim sljedećim postovima).

Kada zlostavljani roditelj kao žrtva reagira, na njemu se vidi sva iznemoglost, frustracija, nemoć pa i agresivnost. Zašto?

Jer roditelj zlostavljač kao agresor nikad ne prestaje. Komunikacija sa zlostavljanim roditeljem mu je izvor energetske hrane koja mu treba pa svoju žrtvu ne želi pustiti s lanca. Sudnica, CZSS, škola, mirenja, obiteljske terapije, sve su to mjesta – hranilišta.

Stoga je jasno da se ovo dvoje ljudi doista „ne mogu dogovoriti“ kako često čujete na sudu ili CZSS, kao glavnu krivnju ili glavne krivce zašto stvari ne idu dalje. Ovo dvoje ljudi stvarno se niti ne mogu dogovoriti, jer zlostavljaču nije do konačnog dogovora, do završetka pregovora, nego do iscrpljivanja druge osobe. Do njezinog kraja…

Djeca roditelju zlostavljaču služe kao lanac. Za koji je zlostavljani roditelj zavezan na drugome kraju.

Ono što u stvari vidimo, kada pažljivo gledamo, napad je agresora i obrana žrtve.

Napad agresora je sustavan. Kontinuiran. Namjeran. I ciljan.

Sustavan jer agresor koristi obrazac ponašanja u ophođenju sa svojom žrtvom. Koristi i djecu i svoje pomagače, flying monkeys. Mreža pomagača kao i shema su vrlo razgranate, od dojučerašnjih prijatelja, znanaca, susjeda do vlastite djece. I točno zna na što će njegova žrtva reagirati.

Kontinuiran jer se dešava stalno i koristi se svaka prilika. Zašto? Jer se poremećaj ličnosti hrani s tuđom energijom. I treba ju stalno. Svakodnevno.

Namjeran jer mu je to cilj. Od toga živi. No morate znati da energetski ne može živjeti samo od jedne žrtve. Jednom, kada se pročuje glas da je poremećaj ličnosti agresor i glavni zlikovac, i druge žrtve će progovoriti. Ima ih…Jer svaku drži zasebno. Izolirano…Stvari se dešavaju tiho, iza zatvorenih vrata…Da drugi ne vide i ne čuju…

Ciljan…znači da agresor ne reagira na svakoga. Nego na posebnog – na onog tko mu je upalio okidač svojim nekim postupkom ili jednostavno svojim postojanjem.

Okidač može biti i religija i rasa i porijeklo. Ili nešto osobno poput ljubomore, osjećaja manje vrijednosti. Ili veće…

Iz ovog odnosa agresora i žrtve proizlazi sve. Onaj tko to ne razumije, kao odvjetnik, sudac ili socijalni radnik, ne shvaća što ima u svojoj sudnici, kancelariji. I ne zna, niti može upravljati procesom. A onda niti može dovesti do rješenja situacije. Stvarnog rješenja. A ne samo presude.

A reaktivni zlostavljani roditelj, kada to vidi, još više reagira u svoj svojoj boli…

I krug nerazumijevanja ponovno se zatvara…

Ovako izgleda priznanje jednog agresora – njegovim riječima ( The Law Center video film )

( Zahvalna sam organizaciji The Law Center na svim njihovim izvrsnim video materijalima. Ovaj mi je poseban. Njega stavljam ovdje u edukativne svrhe ).

Photo: www.freepik.coma540927-PJO20J-66-scaled.jpg