Regeneracija obiteljskog sustava Moguća je jedino ako se izdvoji roditelj zlostavljač iz cijeline dok se ostatak sustava ne regenerira - zlostavljani roditelj i zlostavljano dijete. Nikako drugačije.
Klasična, konvencionalna, tradicionalna (obiteljska) psihoterapija ne preporuča se u slučajevima otuđenja djece od roditelja. Niti za dijete, niti za roditelja a niti za obitelj. Ona nema nikakvog učinka. Ona je u stvari štetna. Vrlo štetna. I za dijete i za roditelja od kojeg je dijete otuđeno.
Zašto? I kako to?
Klasičnom psihoterapijom želi se ojačati osoba iznutra kako bi se mogla nositi sa svojim životom. To je ono generalno.
No što se dešava s djetetom koje je otuđeno ako ga izložimo ovoj terapiji?
Otuđeno dijete talac je svog otuđujućeg roditelja. Taj otuđujući roditelj vrši psihološku manipulaciju / indokrinaciju / programiranje tog djeteta da mrzi i odbaci svog drugog roditelja.
Ne možete dijete poslati na klasičnu terapiju da dođe k sebi i onda ga ponovno nakon sat vremena vratiti kući roditelju otuđitelju ili na vikend s njime ako će ga ovaj i dalje zlostavljati teškom psihičkom manipulacijom protiv drugog roditelja!
Stoga takvo dijete treba prvo i obavezno zaštiti od tog otuđujućeg roditelja – fizički.
Treba pod hitno izbaviti to dijete iz kandži tog roditelja zlostavljača – van.
To treba učiniti sudskim nalogom od strane suda na način da ili se to dijete prebaci na skrb roditelju od kojeg je otuđeno ili se zabrane kontakti s tim roditeljem otuđiteljem do daljnjega ( ako ovaj nije bio primarni skrbnik ) ili se dijete stavi na neutralan teren ( u udomiteljsku obitelj ili dječji dom ili slično ).
Tek nakon te i takve fizičke zaštite djeteta – gdje nije u dodiru sa svojim roditeljem zlostavljačem – dijete se može i počinje psihički opuštati. I tada se može početi sa “reunification” terapijom djeteta – dijeteta s roditeljem od kojeg je ono otuđeno.
Reunification terapija je terapija ponovnog spajanja s tim, do jučer, voljenim roditeljem. I tek kada se oni ponovno emotivno spoje onda se može vratiti roditelj otuđitelj u tu sliku obitelji.
Naravno, ako se je s njim samime prethodno psihoterapijski radilo. I ako je to dalo rezultata. I naravno, ako se je veza između djeteta i roditelja od kojeg je dijete bilo otuđeno, ponovno uspostavila.
Dakle, uzimajući u obzir ovo gore navedeno, razumljivo je zašto svaka klasična, tradicionalna terapija štetna. Jer nije ispunjen prvi uvjet zašto bi uspjela – dijete nije zaštićeno odvajanjem od glavnog krivca otuđenja – roditelja otuđitelja.
Prilažem par isječaka iz predavanja dr.Stevena Millera na temu štetnosti klasične, tradicionalne terapije u radu s djetetom koje je otuđeno.
dr. Steven Miller, presentation, PA conference 2019.
dr. Steven Miller presentation, PA conference 2019.
dr. Steven Miller, presentation, PA conference 2019.
dr. Steven Miller, presentation, PA conference 2019.
Isto tako ne može se raditi klasična, tradicionalna terapija obitelji zbog roditelja od kojeg je dijete otuđeno.
Zato što se ovdje radi o intimnom zlostavljanju jednog roditelja prema drugom roditelju. Intimate partner terrorism. I namjeri tog roditelja da učini štetu drugom roditelju. Tako da mu otuđi djecu. I uz to ga još fizički i/ili, emotivno i/ili financijski zlostavlja.
Dakle, radi se o desetom krugu pakla kuda ga je poslao. Sustavno, kontinuirano, namjerno i nadasve ciljano. Dakle, radi se o obrascu ponašanja koji spada u psihopatologiju.
Kod takvih ponašanja osoba se ne želi promijeniti. Osoba nema kapacitet priznavanja samoj sebi da je njezino ponašanje štetno prema drugoj osobi. Te da utječe na drugu osobu na štetan način. Roditelj zlostavljač ne priznaje štetu niti želi s njome prestati.
Bilo kakvo prisiljavanje zlostavljanog roditelja da mora ići na obiteljsku psihoterapiju sa svojim zlostavljačem novi je čin zlostavljanja tog roditelja. Ovaj puta institucionalan. I svaka stručna osoba koja potpiše takvu odluku treba odmah dobiti otkaz. I dapače osobno odgovarati za novi čin zlostavljanja otuđenog roditelja. Jer se de facto o tome radi.
Zašto?
Jer je terapeutska soba novo mjesto posramljivanja, omalovažavanja i degradiranja otuđenog roditelja. Jer je to nova pozornica gdje će roditelj zlostavljač dobiti pozornost za svoju manipulaciju i želju za osvetom. Velika je šansa da će roditelj zlostavljač izmanipulirati terapeuta pogotovo ako ovaj nije veliki stručnjak za otuđenje djece od roditelja i ako nema usku specijalizaciju za tu vrstu psihopatologije.
Najveći problem psihologa u Hrvata je taj što nemaju specijalizacije. Za teme, situacije ili odnose. Nazovite to kako god želite. Složenom operacijom srca ne mogu se baviti doktori opće prakse. Niti zubari. Zna se tko se time bavi. I kako je educiran za taj posao. I što sve prolazi kroz svoju specijalizaciju. I koliko dugo ona traje.
Otuđenje djece od roditelja ima svoju obiteljsku psihodinamiku i uzročno – posljedične veze. Nemaju dodira sa situacijama u kojima se ljudi, zbog dobrobiti sebe a onda i drugih žele izrasti do svojih punih potencijala kao osobe. Kao u normalnoj psihoterapiji. Gdje osoba želi naprijed ali ne zna kako. Pa traži pomoć. Dobrovoljno.
U otuđenju djece u velikom je broju slučajeva prisutna psihopatologija koja se rješava izdvajanjem pojedinca iz te obitelji i njegovom osobnom terapijom kako više ne bi štetio drugima pa i sebi. S obzirom na to da u većini slučajeva takva osoba ne želi prestati sa svojim štetnim ponašanjem njega se po nalogu suda mora izdvojiti iz obitelji kako bi ostatak cjeline dobio šansu da se regenerira.
Upravo tako, regenerira. Da djeca ponovno prodišu i da se pokidana veza između njih i otuđenog roditelja obnovi.
Jer otuđenje djece od roditelja napad je na glavnu krvnu žilu kucavicu – ljubav između djece i tog otuđenog roditelja.
Taj otuđeni roditelj zdravi je roditelj ali do bola ranjeni roditelj. I vrlo često reaktivan na svaki mogući podražaj. No uz dobrog terapeuta, koji razumije psihodinamiku odnosa obitelji pogođene otuđenjem, može se vratiti iz stanja reaktivnosti u normalu, da može nositi i sebe i dijete do normalizacije odnosa.
Onaj psiholog ili psihijatar koji nema usku specijalizaciju za ovaj oblik obiteljskog nasilja i koji ne razumije psihodinamiku šire slike ovog nasilja ( obiteljsko nasilje, partnersko nasilje ) osobno je odgovoran za pokolj koji će počiniti svojim neznanjem. Gurnuti će još dublje djecu u očaj a roditelja možda preko ruba. Balkona.
Toliko je teška situacija otuđenja djece od roditelja…
Prof.Harman, predavanje o „Intimate partner terrorism“.
Nick Woodall.Why-systemic-family-therapy-can-t-help-in-cases-of-parental-alienation/
Prebacivanje primarnog rod.skrbništva na roditelja od kojeg se dijete otuđuje – znanstveni članak
( Slidovi / prezentacija dr.Steven Millera stavljeni su ovdje u eduktivne svrhe. Zahvalna sam mu za svo znanje koje je uvijek dijelio s nama. )
Photo by cottonbro from Pexels
Ukoliko želite primati informacije o najnovijim objavama molim prijavite se ispod.