Tko sam Tko sam, zašto i o čemu pišem, moj cilj

Tko sam

Mama sam. Dvojice prekrasnih dječaka. Sada već tinejdžera. Dok sam još živjela s njima bili su još djeca. U procesu psihičkog kidnapiranja/manipuliranja od strane njihovog oca, a mojeg bivšeg partnera, potpuno su otuđeni od mene. I danas spadaju u crnu statistiku psihički zlostavljane djece – u svijetu znane kao „parental alienation“. Kod nas prevedene kao otuđenje djece tijekom razvoda / razlaza.

Zašto pišem

O pisanju bloga razmišljala sam punih šest mjeseci. Odluka je polako sazrijevala u meni, korak po korak. No na putu je stajala najveća prepreka – ja sama. Introvertirana sam osoba. Ne volim živjeti pod svjetlom reflektora. Niti na pozornici. Volim svoj mir, tišinu i mali krug ljudi. Ostatak svijeta ostavljam ekstrovertiranima. Neka caruju. To je njihov svijet. Pisanje bloga i izlazak u javnost za mene je izgledalo kao mučenje gričkih vještica. No obećala sam sebi da ću izaći u javnost sa strahovitom pričom o zlostavljanju otuđenje djece i o zlostavljanju nas roditelja, njihovih roditelja,  koji proživljavamo taj život s otuđenom djecom.

Nazvati stvari pravim imenom

Riječi koje upotrebljavam su jake. Riječi koje upotrebljavam su snažne. No one su istinite. Nose snagu pravog stanja, posljedica i rezultata obiteljskog holokausta naše obitelji kao i svake druge koja je pogođena ovim zločinom.

Tihi očaj

Kad sam odlučila pisati ovaj blog, željela sam prenijeti tihi očaj i patnju tisuće i tisuće djece i nas roditelja u ovaj zemlji, koji se svaki dan budimo jedni bez drugih. Naša djeca u tihom očaju što nas nemaju… jer taj očaj ne smiju pokazati roditelju zlostavljaču. Mi zlostavljani roditelju, u očaju potpunog sloma što je još jedan dan ispred nas bez naše djece. I onda dođe večer. I mi znamo da će i sutra uslijediti još jedan takav dan.

U mislima s…

Moja želja je doprijeti prvenstveno do roditelja koji ovo preživljavaju.I u tome se osjećaju sami. Moja želja je doprijeti do otuđene djece koja ovo proživljavaju i osjećaju se sami.I moja želja je doprijeti do tzv.odrasle djece( Adult child ), u literaturi parental alienation-a/otuđenja djece od roditelja poznate kao danas odraslih ljudi, koji su otuđenje preživjela u djetinjstvu i mladosti i dan danas nose duboko u sebi strahovite posljedice tog zlostavljanja. Nikad zacijeljene rane. I nezarasle ožiljke.

Moja namjera je doprijeti do svih oblika javnosti kako bi shvatili da ulicama našeg grada i naše zemlje hodaju djeca koja su izgubila roditelja u toj bespoštednoj bitci. A živ je. I možda hoda istom tom ulicom.

Ljudi ne znaju da postoji nešto poput parental alienation-a/ otuđenja djece u razvodu / razlazu. I ne mogu pojmiti koliko je psihički ta situacija razorna po dijete i po zlostavljanog roditelja.

Glavna misao bloga – dijeliti iskustva i saznanja

O parental alienation-u/ otuđenju djece znam jako puno. Iskustveno i stručno. I želim to podijeliti sa svakim kome to može pomoći. Djetetu, roditelju, nastavniku, sucu, odvjetniku, stručnjacima raznih profila koji se bave ovakvim situacijama ili bi se barem trebali baviti. Želim informirati, osvijestiti i educirati. Odlika današnjeg svijeta, bez obzira na sav konzumerizam, konkurenciju, osjećaj opće bespoštedne borbe za svaki cent, je ipak osjećaj zajedništva i pomoći jedno drugome. „Šerati“ informaciju stvar je humanosti i pripadanju svijetu. Barem ja pripadam tom i takvom svijetu. Jer…

„Sharing is caring.“

O čemu pišem

Naravno da ću pisati o parental alienation-u/ otuđenju djece tijekom razvoda / razlaza. No cijela priča je složena i kompleksna pa ću pisati i objašnjavati puno šire; o međuljudskim/ ljubavnim odnosima, braku, ljubavi, poštovanju, mržnji, oprostu… životu općenito. Posebno ću pisati o psihološkoj dinamici sukoba, odnosu agresora i žrtve, poremećaju ličnosti te triangulaciji obiteljskih odnosa. Nešto što zagovornici dječjih prava, kao i feminističke grupacije te grupacije prava očeva ne uvažavaju kod objašnjavanja ovog pojma. Dapače. Svatko od njih vuče na svoju stranu kompletno pojednostavljujući situaciju i time donosi više štete nego prava. Da, pogotovo zagovornici dječjih prava. O toj temi ću posebno i nadugačko pisati. Jer smatram da treba ujediniti snage i znanje…Sada više nego ikad.

Ono što želim je prenijeti sva svoja iskustva kao i svoja saznanja koja sam dobila čitajući sve stručnjake s ovog područja, iskustva drugih roditelja u svijetu. Posebno ću se osvrnuti na saznanja koja sam dobila tijekom treninga za roditelje koji sam pohađala 2017.; prvog takve vrste u Europi. Trening je organizirala  dr.Karen Woodall, jedna od najjačih europskih i svjetskih stručnjakinja za parental alienation. Godinu dana nakon toga bila sam jedini roditelj iz Hrvatske u Londonu na prvoj konferenciji Europskih praktičara parental alienation-a u Europi.

Gdje god mogu stavit ću link na daljnje informacije kao i  materijale o temi koju ću obrađivati u blogu. Za one koji ne govore engleski jezik to će možda biti teško. No uz Google Translate i to se da prebroditi.

No isto tako blog će biti i osobna iskustva jedne mame pune boli. Roditelj sam u traumi. I moja rana je duboka. Zacjeljujem ju svim znanjima, tehnikama i saznanjima. Pomažu i iskustva drugih. Moja ranjivost je moja snaga. Izdići se iznad mržnje prema bivšem partneru, izdići se iz enormne boli zbog gubitka djece je nevjerojatna snaga… da svaki novi dan ponovno započnem ispočetka. Bez njih. Bez svoje djece.

Možda ću u tom pisanju nekoga povrijediti. To mi nije namjera. No neću se ispričavati zbog toga. Jer imam pravo na svoju povrijeđenost. I svoju bol. Moja je i ja ju nosim najbolje što znam. Svakoga trenutka svojega života.

Ovaj blog nije lako štivo. Dapače. Biti u stanju čitati o potpunom uništenju djece i njihovih zlostavljanih roditelja je izuzetno teška stvar. Pogotovo što ja to pišem iz vlastitog iskustva.

Stoga ovo nije udžbenik s teoretskim štivom. Treba imati snage otvoriti ovaj blog i čitati ga ponovo, svaki put ispočetka.

To mogu samo ljudi koji nažalost žive „svoj“ parental alienation / otuđenje djece. No nadam se da će ga čitati i oni koji pomažu ili trebaju pomoći u tom lancu vraćanja psihički  otete djece nekad voljenom roditelju.

 Jer ovdje se stvarno radi o otmici djece…

Cilj bloga

Cilj ovog bloga je prenijeti iskustva i saznanja o ovoj teškoj temi. Želja mi je pomoći svakom roditelju i svakom djetetu koji se nalazi u ovoj situaciji. I posebno senzibilizirati javnost za ovakve teške životne situacije. Da znaju. I da pomognu.

Jer cilj svega ovoga je saznanje da su stvari moguće. Da. Moguće je psihološki vratiti natrag dijete koje je psihički kidnapirano od roditelja zlostavljača. Naravno da iza tog mora stajati jasna sudska odluka da se dijete vrati zlostavljanom roditelju. Pa čak i tada, bez prave psihološke pomoći dijete se možda neće moći mentalno vratiti zlostavljanom roditelju. Jer ne vraća se samo fizičko tijelo djeteta. Ono što se mora vratiti je um djeteta. I njegova duša.

Jer parental alienation / otuđenje djeteta je u pravom smislu upravo to – otmica dječje duše.

Kad ukradete dušu ukradete i tijelo.

Cilj bloga je i skrenuti pozornost javnosti na zlostavljanog roditelja. I teške posljedice zlostavljanja kroz parental alienation na odraslu osobu. Zbog, u velikom broju slučaja, psihičkog poremećaja roditelja koji zlostavlja.

Jer parental alienation /otuđenje djece od roditelja prava je „krimi“ priča.

No hvala Bogu, upravo je ovih dana Svjetska zdravstvena organizacija progovorila o parental alienation / otuđenje djece kao o posebnom mentalnom stanju. Posljedica je to dugotrajne borbe stručnjaka ovog profila kao i roditelja koji su izgubili svoju djecu na ovakav način. Puno njih više nikad nije povratilo svoju djecu sebi. I kao takva su zauvijek izgubljena. I njihovi potomci isto tako.

Jer danak parental alienationa ne zaustavlja se samo u jednoj generaciji.

Stoga čitajmo, učimo, razmišljajmo …i djelujmo.

Jedno po jedno dijete, jedan po jedan roditelj, jedna po jedna obitelj – funkcionalna zajednica.

Jaki smo samo onda kada s poda podignemo najslabiju ćeliju. Jer se bez nje ne da živjeti.