Što bih sve svojoj djeci pričala o Draženu i Cibosima?

Ovih dana palamudila sam na svom fejsu o Saloonu i kako sam tamo, u svojim mladim danima, izlazila. Pričala sam i o tome kako smo svaku Ciboninu pobjedu tamo dočekivali i proslavljivali.

A onda sam se sjetila da svojoj djeci nikad nisam pričala o tome – tko je Cibona, tko su Vukovi s Tuškanca, tko su Nakić, Knego, Čutura i Dražen Petrović.

Nisam stigla.

Jer u vremenu dok smo bili skupa, moja djeca i ja,  ja sam s njima trčala po planinama, veslala po rijekama i morima i igrala se u pijesku pored nasipa. Uvijek skupa.

No, u vremenu kada je moj stariji sin tek počinjao igrati košarku sa svojom ekipom na osnovnoškolskom igralištu – sam – bez moje pratnje –  moji sinovi su se počinjali, pod utjecajem svoga oca, otuđivati od mene.

U tim godinama, moj sin i ja već smo bili stranci. Bio je već otuđen i miljama daleko.

Stoga mu ja, u tim njegovim ranim košarkaškim danima, niti nisam stigla pričati o Draženu. A ni o Ciboni.

Nisam im obojici pričala što mi je ta ekipa tako mnogo značila, u tim mojim srednjoškolskim danima.

Jer nije bilo Cibonine utakmice na kojoj ja nisam bila. Redoslijed učenja i izlazaka van bio je podređen tome. Tih godina ja sam bila blagoslovljena s dva najbolja životna utjecaja – kulture i sporta… S mojim izlascima u HNK na najbolji balet ( jer prijateljica mi je bila balerina ) kao i najboljim košarkaškim utakmicama toga epohalnog vremena.

Cibona je tih godina žarila i palila Europom i meni je to bilo dovoljno.

Košarkaški balet k koji su izvodili braća Petrović, Andro Knego, Mihovil Nakić, Adnan Bečić, Zoran Čutura, Branko Vukićević, Sven Ušić, Ivo Nakić i Franjo Arapović, pod palicom Mirka Novosela, bio je jednak pravom pravcatom Boljšoj teatru.

Nikad nisam znala protiv koga igraju, koji kup osvajaju niti po kojoj ljestvici se penju – samo sam zadivljeno gledala taj ples nogu, sinkronizaciju ruku i igru miša i mačke na terenu.

Gledati Cibonu u svojim najslavnijim danima bila je privilegija i čast.

Stoga sam zahvalna Nebu što sam bila tamo i tada.

Desetljećima iza toga, ja prolazim danas kroz Muzejsko-memorijalni centar Dražena Petrovića i ponovno sam u sjećanjima sa svima njima.

U glavi vidim Dražena kako zabija njegovu dobro znanu „tricu“. Taj dah, koji stane, u čitavoj dvorani, kada Dražen izbaci loptu prema košu … i kada svi mi čekamo kako će ona ući u koš. Nikad – da li će? I onda urlik sreće i zadovoljstva kao da je svatko od nas šutirao i poentirao. Jer to je bilo to – ja sam s Draženom u mislima bila dole na terenu. Ja sam s njim igrala svih tih godina.

Sve to sazrijevalo je u meni godinama, dok sam čekala da mi klinci odrastu dovoljno do svojih prvih samostalnih košarkaških utakmica. Kada više nisu pod mojoj stalnom praskom jer su već dovoljno veliki da samostalno harače po naselju. Sa svojom ekipom. I kada im njihovo osnovnoškolsko košarkaško igralište postane drugi dom.

Nažalost, kada su sami krenuli igrati košarku sa svojima iz kvarta, bili su već otuđeni. I ja više nisam bila tu, s njima – u njihovim životima.

Da kojim slučajem jesam, svakako bih im pričala o svemu tome: koliko mi je lijepo bilo biti dio te zagrebačke scene ’80.

Kulušić, Saloon, Lap dio su mojeg odrastanja. Koncerti Bijelog Dugmeta, Bajage, Parnog Valjka i Jure Stublića. I svi baleti ovoga svijeta našeg zagrebačkog HNK. Zadnja baletna predstava Vesne Butorac Blaće te Gospoda Glembajevi i Enina barunica Castelli.

U vremenu kada su moji klinci dozreli da im predočim Zagreb tog vremena naše povezanosti više nije bilo. Prekinuta je ta žila kucavica.

Stoga im i nisam mogla dočarati što je život  a onda i smrt Dražena Petrovića značio za sve nas, tih godina.

Jer pričala bih im priču o nevjerojatnoj upornosti jednog klinca. I vjeri u sebe do zadnje svoje ćelije. Do zadnjeg svog atoma života.

Pričala bih im i o tome kako Nebo voli hrabre i izdržljive. Nepokolebljive. I srčane. I kako svaku bol, neuspjeh i tugu jednako kao i radost, sreću i uspjeh valja proslaviti u krugu svojih najbližih – bilo obitelji ili prijatelja. Jer tu si svoj, tu si doma…bez obzira kakav si.

Sve ono vrijeme prvih Draženovih dana u Americi,dok se je još prilagođavao njima i njihovoj NBA ligi bilo je i moje sjedenje na toj klupi, sa strane, s njim. Vjerovali smo u njega, nadali se s njime i razrađivali taktike što i kako. Nije mogao ne uspjeti uz takav vjetar u leđa. Jer računala se samo hrabrost i vjera u sebe, a ne trenutno stanje na terenu.

U tim najtežim godinama Hrvatske on je bio svjetlo s kraja našeg tunela i nada da svatko od nas može, u svome životu, biti tako ludo hrabar i nepokolebljiv.

Danas, dok sam šetala njegovim muzejem, više  nego ikad, osjećala sam tu njegovu snagu i posvemašnju vjeru u sebe – da će se probiti.

I u takvim mislima koračala sam skupa, tu u svojoj glavi, sa svojim sinovima.

I sve ovo sam im pričala. Svakom od njih posebice. Da znaju i zapamte. Da imaju taj mali plamičak u sebi, tu iskru života u sebi, danom im od Boga – na dar… da su posebni i jedinstveni. I da je samo na njima samima da ju otkriju, raspire i tako strastveno žive do svog posljednjeg daha – svakoga svojega dana. Neponovljivo.

Baš kao i Dražen…

Voljela bih da sam im stigla pričati o njemu.

Voljela bih da su ga upoznali.

I voljela bih da su s njim zaigrali na terenu.

Da vide koliko je bio veličanstven. I da shvate koliko su i oni veličanstveni – svaki za sebe.

Jer žive i jer postoje…

N.B. 

Da li ste znali da: