Soba puna ljubavi

Kada sam bila na konferenciji o otuđenju djece u Londonu 2018. za mene je to bio nevjerojatan osjećaj.

Zašto?

Konačno sam došla kući. U onom emotivnom smislu. Jer došla sam među svoje. Sudionici konferencije bili su kako stručnjaci tako i roditelji. No jedno je sigurno. Svi oni znali su da parental alienation / otuđenje djece od roditelja postoji. Znali su kako izgleda i koje posljedice ima i za dijete i za njegovog voljenog roditelja.

Duboko u sebi, svaki stručnjak znao je što prolazimo. Zbog toga je i došao na konferenciju… kako bi saznao kako što bolje pomoći tom roditelju i njegovom djetetu. Upravo tim redom. Jer prvo moraš pomoći roditelju da bi onda mogao pomoći djetetu.

Ono što se je osjećalo u svakom od stručnjaka bio je osjećaj poštovanja za nas roditelje.To su bili ljudi svjesni užasne težine i kompleksnosti naših pravnih i životnih situacija. No jedno je sigurno. Došli su tamo naučiti kako se bolje profesionalno i ljudski nositi s time. I tu nije bilo mjesta za malodušnost, nevoljkost ili nevjeru u sebe. Jer ono tako poznato hrvatsko „Ništa se tu ne da učiniti“ nije tamo postojalo .

Jasna poruka skupa bila je plivati uzvodno. Da…protiv struje…Mainstream-a…Općeg mišljenja i institucija… To je i bio službeni naslov konferencije. Bilo je to tako lijepo za vidjeti i doživjeti. Tu snagu, odvažnost i nadasve spremnost stručnjaka da idu do kraja…

No još je nešto bilo ljepše… Biti u sobi punoj roditeljske ljubavi. Jer roditelji koji su uspjeli doći na konferenciju, roditelji su čija su djeca od njih otuđena. Ovdje nije bilo roditelja zlostavljača. Jer oni tvrde da parental alienation / otuđenje djece od roditelja ne postoji.

Osjetiti roditeljsku ljubav, tu snažnu energetsku vibraciju, u sobi punoj meni nepoznatih ljudi, stranaca, bilo je nešto najljepše toga trena na svijetu. Jer iako nisam poznavala nikog od njih, znala sam svaku njihovu priču. Jer su iste. U konačnici. Sami smo. Bez svoje djece.

Koliko se osjeti roditeljska patnja bilo je evidentno i toga dana. Jer kad god bi bio trenutak za raspravu točno bi se znalo kada je neki roditelj primio mikrofon u ruke. Prvo tišina. A onda borba s promuklim glasom da se nešto kaže. Promukli glas od emocija. Zatomljenih. I suza. Tamo nas nije bilo sram plakati. Jer smo među svojima. I nitko nas nije posramljivao kao nenormalne i nestabilne jer eto plačemo…Tu smo stajali u svoj svojoj ljudskoj normalnosti životno nenormalne situacije. I nitko se taj dan nije odmaknuo od nas, kao od kuge. Nego nas je podržao na najbolji mogući način. Netko zagrljajem, netko dodirom ruke, netko riječima podrške i hvale.

Organizatori su za nas rezervirali jednu posebnu sobu – da u tišini možemo biti sami sa sobom i svojim mislima, u trenucima kada nam je teško. Jer smo na konferenciji nešto eto upravo saznali. Nešto što je bitno za naš slučaj, za naše dijete. A do tada nismo znali. I taj „Aha moment“ nas je slomio. Jer smo shvatili koliko toga smo propustili ili nismo znali. Ili nismo mogli učiniti. Ili i dalje ne možemo učiniti.

Sjedila sam pored mame koja deset godina ne može do svojeg djeteta. Koja je u sudskom procesu promijenila sedam sudaca. I nema više odvjetnika jer već odavno nema novaca. I sama svaki put, poput lavice, stoji na sudu. Sama. Za mene ona je primjer najveće hrabrosti, izdržljivosti i upornosti. To može samo snaga Ljubavi. I sada ju vidim kako joj se suze slijevaju niz lice, dok govori.

Sjediti u sobi punoj ljubavi za mene je bio nevjerojatan osjećaj. S jedne strane osjećala se je strahovita težina ljudskih sudbina. No, s druge strane bila je to božanska energija ljubavi, prihvaćanja i razumijevanja.

Biti u toj sobi, taj dan, dalo mi je snage za dalje. Jer nisam više bila sama. Jer stvarno postoje ljudi koji znaju i osjećaju isto kao i ja. I razumiju…

Biti u sobi punoj roditeljske ljubavi, a u isto vrijeme i boli, najljepše je mjesto na svijetu…

Photo Pixabay photomontage-557617_1280.jpg