Signal ljubavi

Kad pišem svog blog, pišem ga u vjeri da dopire između ostalog i do vas. Jer želim da znate da postoji nešto što je „otuđenje djece od roditelja“. I da znate što je to. Jer možda pored vas, upravo sada, prolazi jedno takvo dijete. Ili jedan takav roditelj.

Kada čitate moj blog, onda nešto saznate i naučite. Znam da ga nije jednostavno gledati a kamoli čitati. Jer priznajmo sebi, lakše je živjeti u svijetu peseka i mačaka na Fejsu i Instagramu. Ja prva. I meni, kao i vama, treba odmor od mene same.

No, kada sretnete jedno takvo dijete ili roditelja mu, onda im, ako ste nešto naučili, možete pomoći. Ili sada već i znate kako mu možete – odmoći. I isto tako znate kada je najbolje – maknuti se – da ne smetate jer je to najbolje što možete učiniti.

No prije toga, jedna je stvar najbitnija.

Da pognete glavu u poštovanju. Pred boli toga djeteta i pred boli toga roditelja. Jer je enormna. Jer je nenošljiva. A oni je nose. Sami. Svaki u svojoj tišini.

Toga trena, kada pognete glavu u poštovanju spram njih, šaljete signal Svemiru.

Koji?

Šaljete Signal ljubavi. Da marite za to dijete i da marite za tog roditelja. I šaljući im Signal ljubavi šaljete im i snagu i energiju, da oni mogu dalje kuda god trebaju ići. Tim činom dostojanstva vi im pomažete na njihovom teškom putu.

No to nije sve. Dajete i sebi…

Dajete sebi najveći nebeski poklon koji postoji –otvarate svoje srce… za ljubav.

Da dajete jednako kao i da primate.

Iskazivanjem poštovanja spram ljudima u boli, dozvoljavamo sebi da osjetimo njih kao bića koja su pored nas… i da nam bude do njih stalo… kao do jedinki odvojenih od nas. A opet osjećamo što osjećaju i oni. Jer ne povezuju nas tijela, nego ista životna energija koja struji kroz nas.

I kada dajemo tu energiju drugoj osobi priznavanjem te njihove boli, a onda i poštovanjem tih njihovih osjećaja, mi otvaramo sebe. Za što? Za primanje ljubavi od Neba. Da osjetimo onu predivnu emociju davanja bez zadrške, bez ikakve namjere i potrebe. Da osjetimo onu emociju čiste ljepote bezuvjetnog poklona drugome. To je stanje nirvane duha nepotrebnosti i iskrenosti.

I Nebo nas tada nagrađuje sa smirajem i tišinom. I spoznajom da smo samo dovoljni – i mi i taj kome se klanjamo. Da nam ništa više u našem odnosu ne treba. Samo taj jedan trenutak tišine u kome zastanemo i pognemo glavu pred težinom života te osobe. Tada nastupa neka nadnaravna uzvišenost i ljepota. U kojoj su lijepi i jedan i drugi – i onaj koji pogne glavu u poštovanju i onaj kome se klanja.

Jer za život nije nam potrebno ništa više nego to – ljubav i poštovanje…kako za sebe tako i za druge…

Photo by pexels-hassan-ouajbir-1535288.jpg