Quo vadis, Aida?

Ovih dana pratim Festival Tolerancije koji je završio najboljem od svega, filmom Jasmile Žbanić, Quo vadis, Aida? Kuda ideš, Aida?

Pad Srebrenice. Genocid. I jedna majka koja pokušava sve, apsolutno sve, da izbavi svoju djecu van tog ludila.

Danas je 26.godišnjica pada toga grada. Zaštićene UN zone.

Gledajući film ne znam da li mi je gore bilo gledati njezinu muku, kako ih skriva po UN bazi kao mačka svoje mačiće ili bešćutnost Unproforaca, UN administracije.

Osjećam radnju svakom svojom ćelijom. Vidim ju kako u svakoj žilici svoga mozga smišlja svaki pomak, svaki korak kako da ih spasi, svoje sinove.

Imam teški deja vu.

Hvala Bogu tema nije ista, niti situacija ista, no prepoznajem taj očaj majke kako da izbavi svoju djecu. Van.

Kada više nisam imala nikakve nade da se stvari mogu popraviti, na sve moguće načine pokušavala sam svoju djecu ponovno privući k sebi, da ih izvučem van. Od njega. Ali ništa više nije djelovalo. Svaki moj pokušaj bio je debakl. Novi gubitak. Ništa nije uspijevalo. Jer moja su djeca već davno bila otuđena – od mene. Nešto što tada nisam prepoznavala, niti poznavala. Jedna luđačka, pomahnitala  situacija, totalno van kontrole.

I kada Aida u filmu ostane bez njih, bez svoje djece, kada ih konačno razdvoje, ja znam taj lom. Ja znam taj krik. Tu posvemašnju obamrlost. Kada nestane svaki osjećaj u meni. Kao ona ravna crta i tupi zvuk kod oznake konačne smrti. I tako danima. A onda se nekako saberem i kažem „ Idem ponovno. Nisu me razumjeli. Moraju razumjeti. Moja djeca su meni oteta“. Unprofor? Ne, hrvatske institucije. No ista bešćutnost. Koliko puta sam išla ponovno kucati na vrata da mi ih vrate? Godinama.

I kada se Aida, nakon godina, ponovno vrati u Srebrenicu, na stubištu nekad svoje zgrade, susretne se s onim koji joj je i njezinu vlastitu djecu odveo. Sretne ga kako slobodno šeće gradom.

Ja znam taj osjećaj. Vrlo dobro. I jučer sam ga srela. Nasmijanog, vedrog i sretnog. Kako s prijateljima iz našeg kluba razmjenjuje informacije nakon izleta. A ja, kao i obično, nemam pojima gdje su mi moja djeca taj dan bila. Taj dan, kao niti milijun prethodnih dana.

Znam taj osjećaj, kada moram proći pored onog tko mi ih je oteo. Više ne zastanem. Više ne udahnem duboko. Samo to napravim – onako kraljevski. Dostojanstveno… Uzdignute glave …jer nemam mržnje u svome srcu. Isprala sam sve takve osjećaje, već odavno. Jer  znala sam da prljaju samo mene.

Proći pored svog zločinca uzdignute glave i s mirom u srcu najveći je čin ljubavi koji sam mogla pokloniti – sebi. Zahvalna sam svome ocu koji me je tome naučio. Zahvalna sam mu na svakoj dobroj riječi koji je tih dana upućivao svome zetu kroz molitve jer ja to tada nisam mogla. No moj tata dobro je znao što mržnja može od čovjeka napraviti. Čudovište. Stoga sam mu zahvalna što me je toga spasio. Danas prolazim pored svog zločinca mirno. Znam da ćemo se sresti tamo gdje postoji šanse da se moć i nadmoć unormale. A do tada samo izbrojim jedno Ljubav i Zahvalnost dok prolazim pored. I svojoj djeci pošaljem Svjetlo, Energiju i beskrajnu Ljubav majke koja im je život dala.

Gledam Aidu na kraju filma. Kraljica. Nema više svojih sinova no ima drugu djecu svojih sugrađana, kao učiteljica. I u svakom od njih dišu i njezina djeca, njezini sinovi.

I moja djeca dišu kroz tuđu djecu. Nema granice. Osjećam njihov dah i smijeh kroz milijun tuđih dječjih lica. I svakom od njih se radujem osmjehom jedne mame. Toplo i iskreno…

N.B

Na današnji dan, za sve one koji su bezumno izgubili svoje najmilije…bilo kada i bilo gdje…

Photo: Slika je prenijeta iz trilera film Quo vadis, Aida? u edukativne svrhe.