Norijada

Danas sam na fejsu pročitala objavu poznanice da joj mala završava srednju… da danas ima norijadu. Zastala sam. U trenu i u dahu. Jer moj sin istih je godina. Da li i njemu danas završava srednja? Da li mu je danas taj zadnji dan škole kada je još onako moj, onako još mamin?

Sin mi neminovno odrasta a ja niti ne znam za taj, možda povijesno nevažan trenutak njegova života, no konačnošću određen, kao vrlo bitan. Od sutra gotov je sa svime onime što se zove djetinjstvo. A ja s njegovim roditeljstvom, kako ga poznaje zakon i neka neslužbena pravila igre.

Prije četiri godine, kada je zvanično završavao osnovnu, krišom sam ga gledala kako zadnji put izlazi iz svoje škole. Pratila sam sve njih, njegovu generaciju, kako u plavim majicama sa sloganom svoga razreda, zauvijek odlaze prema nasipu i dalje put Jaruna, na oproštaj. Sve te klince znala sam još iz vrtića. Znala sam sve o njima, znala sam im braću, sestre i roditelje. I preko njih saznavala što mi  je s mojim djetetom.

Toga dana ponosno sam stajala gledajući ga kako je divan i krasan izrastao. I nekako odrastao, dok je zadnji put prolazio kroz vrata svoje osnovne  škole. Jedan period njegova života bio je gotov. Period u kojem sam ja bila dio njegovo života i svijeta, u kojem sam ja sudjelovala. Toga dana smjenjivali su se u meni i radost i tuga. Toga dana, odrastajući neminovno, krenuo je izlaziti dalje van iz svog nasilja – u srednju. Nije više bio mali. I nije više bio sav mamin. Znala sam da ide dalje gdje ga ja više ne mogu pratiti kao do tada, gdje ja više neću saznavati o njemu sve bitno i nebitno, kao do tada. Mreža kvartovskih mama bila je za mene, tih godina, žila kucavica. Osnovna škola je još nekako  povezana ali srednja – nimalo. Ove zadnje četiri godine srednje škole prošle su mi u totalom neznanju što se s njima zbiva, kako je i gdje mu ja tu mogu pomoći, onako služeći mamski, od dana do dana. Bila sam totalno nemoćna i nepovezana s njime jer mreža informacija između škole, učenika i njihovih roditelja vrlo je labava. A za mene, kao otuđenog roditelja, to je jednako potpunoj tami. Ne vidiš ništa, ne čuješ ništa i ne možeš ništa. Potpuna odsječenost od bila srca moga. I njegovoga.

Danas pak saznajem da mi je sin završio srednju. I da je završila i norijada. Ovaj put ne znam ništa – apsolutno ništa. Za nekog normalnog roditelj to je možda ok no za mene, otuđenog roditelja, to je gubitak i tog malog komadićka pamćenja, te točke u sjećanju, kada ću jednog dana pokušati dokučiti po čemu se sjećam ove godine, u toj bjesomučnoj magli otuđenja. U praznini sjećanja ja nemam ništa za što se mogu uhvatiti, onako čvrsto kao točku orijentiranja. Sve sama praznina. Jedino moje ime na njegovom rodnom listu. I broj godina koliko ima on i koliko imam ja. Faktično da, no osjećajno ništa, za pamtiti… kada jednog dana budem nepovratno odlazila. Neću se sjećati niti koju majicu je imao, koje boje i što je pisalo. Čak niti ne mogu biti ponosna mama, kao ova moja FB frendica, pa da objavim post s njegovom slikom. I jednom jedinom rečenicom, onako mamski „Ponosna i sretna…“

Sjedim u samoći svog saznanja da je danas eto bila norijada i da me na njoj emotivno nije bilo. U ovakve dane ja znam da mu nisam netko važan i bitan za njega. U ovakve dane ja znam da ne postojim u njegovom sjećanju, za njega tu. Ne osjeća me, ne vidi me i ne postojim. Naprosto je to tako. I dok bih mu, da sam znala, još jutros nešto važno rekla, onako da se toga zauvijek sjeća, za ovakav dan, ostaje mi hvala Bogu ipak sada, još ovo veče, kao šansa, da mu takvo što, barem smsom, iskažem.

U moru neznanja, u kojem kao otuđeni roditelj plivam, računa se svako zrnce pijeska. Jer ponekad je to jedino na što se oslonim kao čvrsto tlo pod mojim nogama.

Photo Pixabay