Mržnja je izbor
Mama sam čija su djeca otuđena. Kćerka sam oca koji je imao mene kao otuđenu kćerku u mome djetinjstvu. A ja ću jednog dana možda biti baka unučadi koja će biti otuđena i od mene a možda i od mojih sinova, njihovih očeva. Jer otuđenje djece transgeneracijska je trauma. U 50%slučajeva otuđena djeca ponavljaju svoju traumu iz djetinjstva, u 50% slučajeva otuđena djeca ne žele imati svoju djecu jer ne žele da njihova djeca prolaze isto.
Srećem mame čija su djeca otuđena. Srećem tate čija su djeca otuđena. I svim mi imamo istu bol. Ispod ove kože svi mi smo isto krvavi.
U prvo vrijeme raspada moje obiteljske zajednice i otuđenja moje djece od mene, mrzila sam svog bivšeg partnera. I misaono sam mu željela zlo. Toliko mi je bol bila pomutila pamet. I iskreno – moje duševno zdravlje.
No, imala sam najboljeg učitelja uz sebe – svoga oca. Oca kome sam ja bila otuđena neko vrijeme. I koji mi je rekao najljepšu misao u trenutku kada sam skroz iznemogla iz svoje kuće izašla van, bez svoje djece, po pomoć:
„Sada se molim i za tebe i za njega. I da djeca budu dobro. Za tebe se molim da dođeš k sebi, a za njega da bude dobro i da se brine za djecu“. Dugo nisam mogla shvatiti zašto se moj otac moli Bogu da moj bivši bude dobro – taj čovjek koji je i meni a onda i mome ocu oduzeo najvrednije – sinove i unuke.
No, onda sam shvatila koliko je moj otac veliki čovjek. Jer je iz sebe uspio izbaciti mržnju i sve zle misli prema mojoj mami – nakon što je ona mene, u mome djetinjstvu, otuđila od njega. I u njoj samo gledao ono što ona je – čovjek. Sa svim vrlinama i manama.
Ja se svom ocu duboko divim i klanjam za tu životnu mudrost. On doista je veliki čovjek.
Ja danas više ne mrzim svog bivšeg partnera. Poštujem to ljudsko i čovječno u njemu. I iskreno ga volim kao čovjeka. Koji je, baš kao i ja, došao na ovaj svijet, u ovaj život, da iskuša što mu je dano u zadatak da iskusi. I da da najbolje od sebe što može. Ja ga više ne volim kao svog partnera, no želim mu dobro. I dobar posao, i zdravlja, i novaca. I novu ljubav u životu.
Zašto?
Jer ljubav uvijek oplemenjuje čovjeka.
Kad smo se nas dvoje voljeli – rasli smo u ljubavi – kao ljudi. I ta ljubav donijela nas je na neke više sfere našeg života.
Sada svatko ide svojim putem dalje.
Ja sam zahvalna svome ocu, i svome bivšem partneru, što su me naučili da, bez obzira na ovu tešku situaciju otuđenja, ne mrzim muškarce. I da im se ne osvećujem. Nikako. Jer ta mržnja se ne da ispljunuti van. Sjedi na duši kao kamen i guši svog vlasnika – mene. A ono što je najgore – ta mržnja bi se pretočila na moje sinove. Jer i oni su muškarci. Stoga, najbolju stvar koju sam učinila, i za sebe i za njih, je da sam se tog tereta – te mržnje – riješila. I procvala.
Danas svoje sinove volim ljubavlju još jačom nego prije. A tada sam mislila da voljeti više – nije moguće.
Ljubav stvarno ne poznaje granice.
Stoga, u priči o otuđenju djece, za mene nema dijeljenja na mame i tate. Kao što u životu nema dijeljenja na muškarce i žene. Tu smo da taj život guramo dalje – zajedno.
Da budemo jedni drugima bolja polovica. Da budemo Yin i Yang. I da postanemo zajedno – jedno.
Ukoliko želite primati informacije o najnovijim objavama molim prijavite se ispod.
Uspješno ste se prijavili.
Nešto nije uredu. Pokušajte ponovo.