Mojom ulicom

Trebalo mi je snage i vremena da posjetim svoju ulicu, po prvi puta nakon toliko vremena. Onu koju sam morala napustiti. Onu u kojoj mi djeca i dan danas rastu. Sama, bez mene.

U jednom trenu, jednostavno sam osjetila taj poriv u sebi da sjednem na klupu u parkiću, na vrhu moje ulice.

Jučer, tijekom dana, osjetila sam neki nemir i morala sam otići u svoje staro naselje.

Kao uvijek , prošla sam kroz glavno igralište, pored vrtića do pekare. Pozdravila tetu u pekari. Ritual koji sam godinama radila. Do njihove škole. Pa opet do klupa. Odavde je uvijek bio dobar pogled na školsko košarkaško igralište. Jedan je uvijek bio na košarkaškom a drugi na malom, nogometnom. I znaš da je sve pod kontrolom.  Pa pored Čevapa lagano dalje prema kući.

Na tankoj i nevidljivoj granici prema mojoj nekadašnjoj ulici ovaj put  nisam se zaustavila. Osjećala sam da mogu dalje. Kuda? Do parkića na samom vrhu moje ulice. Tu nam je uvijek bila zadnja stanica, prije odlaska kući, na večeru. Za zadnje ljuljanje.

I dok bih prije zastala na toj nevidljivoj liniji razdvojenosti i svoje nemoći, da odem dalje, jučer sam prvi put osjetila da mogu. Prošla sam kamenom popločenom stazom skroz do ljuljački. Dvije djevojčice sjedile su i pričale. Jedna od njih, moja nekadašnja susjeda. Koju jedva da sam prepoznala.  Jer kada sam otišla ona je bila još curica. Sada je na početku puberteta.  Iako u predvečerje, u sumrak, prepoznala sam na njoj lijepe crte lica njezine majke. I prekrasnu crvenu kosu. Sjela sam na klupu i gledala. I toliko jasno i glasno vidjela protok vremena. I još nešto. Da samim time više ne pripadam ovdje. Jer ja, koja sam znala svaku mamu i tatu i svaku bebu u našem kvartu, više ne prepoznajem te iste klince. Nezadrživo rastu i mijenjaju se.

I ja se mijenjam…

Jer do jučer ja nisam imala snage doći do svoje ulica. Danas mogu. I s mirom u duši sjedim na svojoj klupi.

Nešto me je u tom razmišljanju zateklo. Istom kamenom stazom dolazio je mladić. Čvrstim i sigurnim korakom išao je prema svojoj kući. Moj sin… U mraku, ispod krošnji drveta, nije me vidio…

Prepoznala sam ga…Onako kako mame prepoznaju svoju djecu. Ne mogu reći što je to točno bilo. Da li je položaj tijela, način na koji je hodao ili čisti osjećaj. Hitao je kući. Nisam ga vidjela jako, jako dugo. I kao uvijek na početku nove školske godine imala sam osjećaj da je preko ljeta narastao za glavu. Kao nekad, kad su bili mali, pa bi im na početku nove školske godine obukla stare hlače, koje su im prije ljeta bile dobre, a gle sada, nogavice im vire iznad gležnja.

Nisam mu se javila. Gledala sam ga s ljubavlju i znatiželjom kakvom sam ga oduvijek gledala; kada se je igrao u pješčaniku s drugom djecom; kako gradi kule od pijeska; kako priča sa svojim prijateljima…

Nisam mu se javila jer nisam željela prekinuti taj divan osjećaj radosti i ushićenja da sam dio njegovog svijeta. I on mojeg. Naprosto sam pustila da me osjećaj nosi. I uživala sam u njemu.

Nisam mu se javila jer bi sam moj glas, u njemu prizvao ono najgore. Jer kad danas stojim pored svog sina ono što vidim i što osjetim od njega je hladnoća, distanciranost, prezir, i ponekad mržnja.

Kao dijete otuđeno od svog roditelja u visoko konfliktnom  razvodu moj sin reagira instinktivno; onako  kako ga je onaj drugi istrenirao. Pavlovljev refleks…

Nisam to željela…

Naprosto sam pustila taj predivan osjećaj zaljubljenosti dok gledaš svoje dijete, da traje. U tišini…

I ništa više ne trebam od života…

 Jer jedno znam… Da sam mama…I da kao takva postojim…

Photo Pixabay swing-1365713_1280.jpg