Krhotina dekice djece moje

Ima jedna staro japanska tehnika pozlaćivanja otkrhnutih keramičkih predmeta. I njihovog ponovnog vraćanja u život. No ta tehnika je i puno više. To je životna filozofija da niti jedan slomljeni dio nas nije sramota…nego najljepša lekcija koju nam naš život da. Na nama je hoćemo li ju pozlatiti ili se je sramiti.

“Many believe that Kintsugi  technique teaches us resilience and helps us put together fragments of ourselves. This process can help us to restore our own broken parts, both physically and psychologically.

…Our broken parts can be mended…so we should never give up on life…to find beauty in imperfection..”*

Dok gledam japanskog restauratora kako zlatnom sponom spaja polomljene dijelove keramičke zdjele, čineći je prelijepo jedinstvenom, razmišljam o krhotinama svoje djece.

Izdaleka gledam na njih, pazim na njih i skupljam mrvice i detalja njihovih priča pokušavajući  tako složiti puzzle njihova života. I pomoći im koliko god mogu, ovako daleka. Vidim im sve krhotine, znam što i kako s njima ali ne mogu do njih. Kada im šaljem svoje poruke ljubavi,  pokušavam u mraku neznanja što se to u njima zbiva, napipati odsjaj emocija koje ih toga trena nose… i ublažiti svu gorčinu života kakav im je tada. Jer moja djeca, kao i sva druga otuđena djeca, djeca su bez djetinjstva. Njihovo djetinjstvo, ukradeno je. Njihova nevinost jednog djeteta, oteta je. Nose svu težinu straha, samoće i tuge koju bi rijetko i jedan od nas velikih mogao nositi. Dijete koje nije imalo djetinjstvo nije dijete, nego starac. Nema te sudske presude i nema te odštete za neponovljivo vrijeme i za tu lakoću života koje je tada i tamo to lane malo trebalo imati. Karma koju si moj bivši slaže teška je. Molim Boga da mu se smiluje…

O krhotinama svoje djece stalno razmišljam. I neki nemir stalno me tjera da nalazim rješenja. Kao neuhvatljiva zrnca pijeska na dnu rijeke skupljam pomoć sa svih strana… da olakšam život kakav god da im je. Nevidljivim nitima paučine zatvaram te pukotine, moleći Nebo da one izdrže. Do nekog boljeg trenutka, do nekog boljeg rješenja.

I ne odustajem…

Jer čvrsto vjerujem da ću se probiti. I da ću na koncu uspjeti pokrpati sve njihove duboke rane.

Imam vjere u sebe. Imam vjere u svoju  ljubav. I to da ću u vremenu koji dolazi naučiti svoju djecu da cijene svaki skrhani dio sebe – kao najveću vrednotu sebe. Jer nisu se slomili. Jer nisu odustali od sebe kada im je bilo najteže.

„Try not to hide what you have gone through and your history, even it was a big accident. You should embrace it. And you will be reborn because of the accident“*

*The Japanese art of fixing broken pottery – BBC REEL

N.B

Slika je iz privatnog arhiva. Njihova je dekica s kojom sam ih pokrivala dok su bili mali. U jednom trenu zapela je za kotač bicikla i rupa je nastala. Godinama je stajala takva, poderana. Jutros sam ju zašila. Crvenim svilenim koncem. Da se vidi što je sve proživjela…