Koje su posljedice za otuđenog roditelja?

Kad me danas pitaju “Kako sam?” znam što žele čuti. Ono “Dobro sam”. Oni drugi pak, ne pitaju me ništa, bojeći se da bih mogla u stvari reći i nešto drugo i drugačije, osim ovog “Dobro sam”. Zašto se boje? Vjerojatno da bi mogli vidjeti svu moju bol koju nosim u grudima. Taj strah, da bi ih se moglo opterećivati s nečime s čime se sami ne znaju nositi, vidi im se na licu. Nelagoda, strah i konačno sram što su može biti zatečeni u saznanju da nešto sumnjaju ili ne daj Bože, čak i znaju.

Mi jednostavno nismo zajednica koja zna poduprijeti pojedinca u boli.

No kada sam među svojima – otuđenim roditeljima – ono formalno “Kako si?” mi roditelji nikad ne pitamo. Jer izlišno je to pitati. Kako možeš biti kada nisi sa svojim djetetom?

Mi otuđeni roditelji imamo dva svijeta – jedan onaj realan, vanjski, u kojem moramo živjeti. I onaj drugi, mentalni – unutar nas. U realnom svijetu ja hodam, radim, putujem, oblačim se, posjećujem kino i kazalište. U ovom svom drugom, mentalnom – ja tugujem.  Jer nisam s onim(a) koje volim, rekao bi Balašević.

As a consequence of being alienated from a child, targeted parents suffer depression, anxiety, posttraumatic stress disorder, sleeping problems, loss of self-esteem and engage in self-blame (Baker 2010; Baker and Andre 2008; Baker and Darnall 2006; Baker and Fine 2014a; Balmer et al)

U tom svom mentalnom svijetu prošla sam sve; od vrišteće boli zbog gubitka svoje djece do  totalne obamrlosti bilo kakvih osjećaja i želja za životom. Pa sve do jedne teške noći.

U tom svom svijetu ja više nisam podnosila nikoga u svojoj blizini… potpuno ne vjerujući da itko više human želi pomoći mojoj djeci… I meni. Nevjerica da mi se situacija otuđenja djece dešava pred očima a da nitko od institucija ne reagira, dovela me je do stanja totalne nevjere u ljude. Nakon toga jedino što sam čula bio je – muk. Odsustvo bilo kakvog traga života, da netko živ diše. Totalna tišina u eteru. I oko mene.  Znala sam da sam na dnu… svojih snaga.

Strah da ću da potonem nagonio me je panično van. Trenuci totalne nevjere u ljudskost zamjenjivali su se s potpuno dijametralno suprotnim trenucima očaja i potrebe za nekim ljudskim i toplim u mome životu… samo da mi potvrdi da humanost  još uvijek postoji.

Prolazila sam svu težinu ljudskih emocija. I valjala sam se u svim posljedicama takvih emocija – depresiji, C-PTSPu, višegodišnjem nespavanju, strahu, nejedenju, prejedanju, osjećaju beskorisnosti, sramu te krivnji da nisam dovoljno dobra da odigram bolje. No niti tuga, niti C-PTSP, niti urlajuća depresija nisu ništa u odnosu na taj konstantan nemir zbog znanja da mi djeca nisu dobro.

Bilo je dana kada me je svako dijete na ulici podsjetilo na njih, na moju djecu. Nakon izlaska iz svoga doma doselila sam se u kvart, u zgradu odmah iznad vrtića. Pakao koji sam proživljavala svako jutro, slušajući  plač beba koja se odvajaju od svojih mama, dovodio me je do ludila. Na svako njihovo zvanje “Mama, mama” ja bih bila na podu, toliko da danima nisam izlazila van…bojeći se da će me takvo mentalno ludilo snaći na ulici ili u dućanu. I kako ću onda, kada više neću moći kontrolirati svoje suze? Ili mimiku lica koja odaje agoniju žene koja prolazi kroz svoj vlastiti pakao? Jer bol koju sam osjećala bila je tako prokleto fizička. Dio moje duše nije bio sa mnom. Kako to objasniti nekom drugom – da ti vlastito srce kuca negdje drugdje? To je takva nevjerojatna fizička bol da se ničim ne da kontrolirati. A tako sam ju željela sakriti…jer sam se osjećaš gubavo. Odbačeno. I  nevoljeno. I to od svojih vlastitih. Taj osjećaj da sam “Pale sam na svijetu” stravičan je. Jer de facto to i jesam bila. Kada te niti tvoja vlastita djeca ne vole – onda si mrtav.  Da, tako izgleda hodajuća smrt…nas otuđenih roditelja…

“Parental alienation has serious consequences for targeted parents affecting various aspects of their lives. Targeted parents need more understanding, support and orientation to cope with their experience.”

Citat iz istraživanja sa linka:

Twenty-three percent of targeted parents in this study reported that they have attempted suicide.

Parental alienation: Life in the void for discarded parents

N.B

Ovaj kratki video isječak, kao slika ovog teksta, izrezala sam iz australskog dokumentarnog filma “Dad”. To je film koji govori o otuđenju djece od svojih roditelja u visoko konfliktnim razvodima kao posljedica obiteljskog nasilja jednog roditelja protiv drugog roditelja kroz psihičko zlostavljanje zajedničke djece. U ovom filmu prvenstveno se radi o otuđenju djece od očeva. Isječak sam stavila ovdje u edukativne svrhe, da se vidi i čuje iz usta jednog otuđenog roditelja kako to izgleda biti u našoj koži, u našem realnom životu. Predlažem da pogledate cijeli film, za puni doživljaj. Hvala. JR Jasmina Radulj