Kažu: “Napustila je obitelj.”
Ja kažem : Ispravka netočnog navoda: NE, nisam napustila obitelj, nisam napustila djecu. Napustila sam NJEGA.
Ovu rečenicu „Napustila je obitelj.“ čula sam od trenutka kada sam nogom prvi puta kročila u CZSS. I zadnji put, kada sam isti Centar zauvijek napustila, istrčavajući van usred našeg sastanka, jer mi je bio pun kufer zastarjele terminologije i zastarjelog mentalnog sklopa.
Jer čitavo to vrijeme, mog traženja, da mi CZSS i sve druge institucije vrate moju djecu, objašnjavala sam im da sam napustila NJEGA, svog bivšeg partnera, a ne svoju djecu. Objašnjavala sam im OBITELJSKO NASILJE zvano OTUĐENJE DJECE OD RODITELJA koje se je dešavalo iza zatvorenih vrata naše kuće, naše obitelji i sve što smo tada bili mi. Sve, sa samo jednom mišlju u glavi: Došla sam kod vas po pomoć. Vratite mi djecu!
Moja djeca su od mene, već tada, godinama bila otuđena a da ja i sama nisam znala koji im je vrag. Niti sam znala da to što je bilo u njima samima, tada, kao još uvijek i dan danas, zove se – otuđenje djece od roditelja.
Moja djeca bila su nahuškavana na mene od strane mog tadašnjeg partnera, i ja sam u jednom trenutku prerezala sve, i odlučila otići van – po pomoć.
Čak i u normalnim okolnostima razvoda činjenica je da je netko morao izaći van – iz kuće. To je tako kod rastava. No odlaze odrasli – jedni od drugih. U priči o otuđenju djece – NIKAD – od svoje djece.
Ja svoju djecu više nisam mogla izvući van jer su već tada bili otuđeni. A i da nisu – tatinu kuću osjećali su kao svoj dom. Jedini. U mojoj kući, mome novom domu, tek bi se trebali naviknuti na njega. Tako je to uvijek na početku.
U nekim drugim , normalnim okolnostima, moj bivši ja imali bismo, hvala Bogu, shared custody – 50:50. Da djeca žive i s mamom i s tatom. Jednako. Onako kako su uvijek i živjela. Kod jednog bi više jeli zelenog a kod drugog više ćevapa. So what? Bili bi sretni i veseli jer imaju i mamu i tatu. I svoj život.
U tim okolnostima za nikog se ne bi reklo da je napustio obitelj a u stvari misleći da je napustio djecu – ne brinući se više za njih.
„Napustiti obitelj“ stara je paradigma socijalističkog i tko zna kojeg još sustava u kojem su očevi – uglavnom – izlazili iz kuća van ( ili ne ) no uvijek bez djece. Pa se je reklo da su napustili obitelj. Jer više nisu živjeli sa svojom djecom, nego bi ih samo povremeno viđali – kontaktirali.
I mogli su biti sretni da su i to dobili.
„Napustiti obitelj“ značilo je to tada kao i dan danas – ne brinuti se za svoju djecu. Nego ih ostaviti bivšem/bivšoj da on/ona preuzme sve obaveze na sebe. No još više – i sve brige, i strahove i nedaće koje dolaze kada sam odgajaš djecu – bez da se kao nekad – dvije pametne glave, skupa, iznad kuhinjskog stola, dogovaraju što je za njihove malene najbolje.
U priči o otuđenju djece, mi, roditelji otuđene djece, jednostavno tražimo, zahtijevamo i konačno urlamo da nam službeni vrate djecu jer mi želimo brinuti za njih – za svoju djecu. To je naše ljudsko pravo roditelja – da skrbimo za svoju djecu. Kao što je i ljudsko pravo djece da imaju oba dva roditelja – i mamu i tatu.
Stoga molim vas, nemojte govoriti Napustio/la je djecu. Jer sa svakom svojom takvom izgovorenom rečenicom ili službenim zapisnikom radite neprocjenjivu štetu toj istoj otuđenoj djeci.
Kako i Zašto?
Njima kažete da ih je mama ili tata napustio.
Njima ugraviravate taj osjećaj napuštenosti u njihova mala srca.
Njima vršite indoktrinaciju protiv njihove mame ili tate.
Njih nahuškavate VI na tu mamu i tog tatu tako da ta djeca onda u svojoj boli i općoj emocionalnoj pomućenosti nanose još više boli svojem roditelju– a time i samima sebi.
Ne činite to zlo. Jer to je – to što radite.
Vi ste ništa drugo nego huškač te djece ( a onda i svih ostalih kojim pričate tu priču na takav način ).
Ja tada samo molim Nebo da vam se smiluje. Jer Karma koju si vi sami slažete teška je.
No, ono što je najgore, vi dugoročno zaleđujete u otuđenoj djeci osjećaj psihološkog splittinga. Crno bijelog psihičkog i mentalnog sklopa djeteta – da je jedan roditelj potpuno dobar a drugi potpuno zao. I da se na taj način djeca posljedično odreknu jednog dijela sebe – onog koji nalikuje tom lošem roditelju.
Za to zlo koje činite smatrajte se odgovornim. Jer jeste.
Photo: pexels-tranmautritam-119777.jpg, pexels-shvets-production-7176319, pexels-kindel-media-8550841.jpg, pexels-rodnae-productions-6129103
Ukoliko želite primati informacije o najnovijim objavama molim prijavite se ispod.
Uspješno ste se prijavili.
Nešto nije uredu. Pokušajte ponovo.