Hrabrost za život

Sada više nego ikad pitam se imam li hrabrosti za život. Iako se to prije nisam pitala. Život je naprosto nešto što sam živjela i uživala. Sada ga ne uživam…ali ga živim. Punim plućima i s puno boli. Jer nisam s onima koje najviše volim…sa svojom djecom…U ovom trenu nije mi suđeno. No imam vjeru da to neće biti tako još dugo…

Sada više nego ikad prije treba mi hrabrosti za svaki korak koji činim. Jer je to tako teško. Ima dana kada ne vidim nikakav razlog za spustiti noge na tlo. No to ipak činim. Ne iz navike. Nego iz potrebe da sebe proguram kroz takav dan vjerujući da će me to dovesti do sljedećeg koraka…do onog koji mi je nužan da dođem i doprem do svoje djece. Ponovno Centar za socijalni rad, ponovno Poliklinika, sud.. Ponekad se osjećam kao na Križnom putu. I kad u daljini vidim sljedeću postaju moram priznati da nemam hrabrosti za još jedno ( kako ga doživljavam ) mučenje.

Sada, više nego ikad prije, potrebna mi je hrabrost za svaki moj korak, za svaki udah toga dana. Ono što me drži moja je vjera u taj život. Da imam snage u sebi da ovo prođem. Da će iz te snage izaći način kako da taj dan ne samo preživim nego i dobro odigram. I kad to uspijem sebi kažem „ Bravo draga, sjajno si to izvela…Niti veći igrači od tebe to ne bi mogli“.

Jer jedno je sigurno.

Hrabrost za život proizlazi iz moje unutrašnje snage. Ne onda kada sam bila najjača. Nego sada, kada sam najranjivija.

…So, courage, don’t you dare fail me now…

A kakav je tvoj dan danas?

Photo Pixabay waters-3158413_1280.jpg