Tiha pandemija Otuđenje djece javni je zdravstveni problem, a ne privatna stvar pojedinca

Gledajući crnu statistiku PA u svijetu; milijuni djece i roditelja zahvaćeni ovim problemom, činjenicu da je Svjetska zdravstvena organizacija stavila Parental alienation / otuđenje djece na popis bolesti, činjenica da je otuđenje djece transgeneracijski, naslijeđeni problem onda je zadnji čas da tu situaciju prestanemo tretirati kao privatni problem obitelji koju je taj horor zatekao. I zatukao.

Otuđenje djece  kuga je koja se ne smije ignorirati. Zašto?

Jer bolesni odnosi unutar jedne obitelji stvaraju nezdravu djecu koja odrastaju u nezdrave ljude koji opet proizvode nezdrave odluke koje imaju trajne životne posljedice…Posljedica za moju užu obitelj ima posljedicu za moju  širu obitelj. Ima posljedicu i za moj posao. Ima posljedicu za plaćanje poreza. Ima posljedicu za nemogućnost šireg doprinosa za moju zajednicu. Bez zdravog pojedinca nema niti zdravog društva. A zajednice su međusobno povezane.

Urušena obitelj do urušene obitelji kolaps je životnog sustava jedne zemlje.

Dijete koje je preživjelo otuđenje u svojoj obitelji u 50% slučajeva neće se odlučiti na brak. U 50 % slučajeva neće se odlučiti na djecu. Da njegovo dijete ne bi moralo prolaziti to isto. I gdje smo onda?

Ne možemo se praviti da nas se jedan slučaj otuđenja djece ne tiče. Jer je to nečija privatna stvar.

Kada se statističke brojke zbroje, kada se generacije izgubljene djece zbroje i izgubljenih obiteljskih veza zbroje onda imamo javnu stvar. I ne da se više zataškati.

U Hrvatskoj je u ovom trenutku gledajući brojku visoko konfliktnih razvoda tisuće i tisuće otuđene djece. I isto toliko otuđenih roditelja. I isto toliko odrasle djece koja su prošla otuđenje dok su bili mali. Ne postoji željezna zavjesa koja sprečava da ono što se dešava izvan Hrvatske ne uđe kod nas. Jer je već tu. Uvijek je bilo. O tome se progovara i govori. I zahtjeva. Ja prva, ovim blogom. A netko ga čita. Znači nisam sama, ima nas…