Čuperak

Dodirnula sam mu kosu. I nije se odmaknuo. Zadubio se je u igricu i nije primjećivao svijet oko sebe. A ja sam zarila ruku dublje i pogladila ga kao nekad. I nisam mogla prestati. Taj predivan osjećaj milovanja kose svoga djeteta bio je trenutno toliko jak da sam osjetila kao Proust sve mirise djetinjstva svoga sina. Teleportirala sam se osjetno – tamo i tada. Možda je trajalo svega deset sekundi, no meni – čitava vječnost. Godinama mu nisam mogla na ovakav način priči. I sad odjednom, sasvim iznenada, uhvaćen na djelu, jedan slatki trenutak nepažnje.

Kad je otišao, dugo sam još dugo dodirivala jagodice svojih prstiju. I prelazila preko svojih usnica, kao poljubac njemu za laku noć.

I tada se je najednom prolomilo iz mene, kao bujica… strašna i nezaustavljiva. Taj užasan krik nemoći i boli. Tako duboke boli, kao u prvim danima nakon odlaska. Kako boli…kako strašno boli… Ta prokleta nemoć da ništa ne možeš promijeniti a tako silno želiš…Mislila sam da sam do sada sve to već izbacila iz sebe van. Da više nemam ništa nataloženo na svojoj ranjenoj duši…

Samo želim taj osjećaj – biti mama i ništa drugo…I samo ga gledati i slušati… I ništa drugo…

Pitam se, kada je ovome kraj?

Photo hand-173584_1280.jpg