Transgeneracijska trauma Trauma naših predaka, izazvana u nama nekim vanjskim okidačem u sadašnjem našem životu, kreira situaciju otuđenja djece od nas.

Da li sam znala da se je otuđenje djece od roditelja desilo i meni, kada sam bila dijete? Ni u kom slučaju.

Jer to što sam ja imala, u svojoj obitelji, bilo je naprosto – obitelj. Jedan jedini model koji sam poznavala. To su bili mama i tata, i to je to.

Tišina koja je obavijala brak mojih roditelja nije smjela ničim biti remećena. I ja sam tu tajnu – kao dijete – dobro čuvala.

Do trenutka dok i sama nisam postala žrtvom otuđenja vlastite djece.

I tada sam shvatila da ono što se dešava tu, pred mojim očima, negdje je već od prije, duboko zakopano u mojim sjećanjima.

„U slučajevima otuđenja djece od roditelja, 50% djece koja su otuđena danas ponovit će ovu obiteljsku situaciju otuđenja sa svojom vlastitom djecom u budućnosti.“, istraživanje od dr. Amy J.L. Baker ( 2007. )

To je ogromna brojka, koja govori sama za sebe, o kojem se užasu tu radi. I ne samo o brojci, nego i o kontinuumu tragedije.

Otuđena djeca, koja su izgubila jednog od roditelja u ovoj bespoštednoj obiteljskoj bitci ( a vjerojatno i širu obitelj tog svog roditelja ), i koja odrastaju godinama, ako ne i cijeli život bez njega, u svojoj će odrasloj dobi, u velikom broju slučajeva, ponoviti ovu situaciju sa svojim vlastitim djetetom. Ako će uopće i htjeti imati vlastito dijete, sve zbog straha da se to otuđenje tom djetetu isto ne dogodi.

Na konferenciji European Association of Parental Practitioners / EAPAP ( Europska udruga praktičara otuđenja djece od roditelja ), u Zagrebu 2020.g, slušali smo na tu temu izvrsno predavanje prof. Jil Salberg. Prof. Salbeerg je izvanredna profesorica, konzultantica i supervizorica iz područja kliničke psihologije na postdoktorskom programu psihoterapije i psihoanalize na Sveučilištu New York. Ona govori o tome kako se traume koje su postojale kod naših predaka, počevši od naše primarne obitelji, mame i tate, prenose na nas, a onda dalje na našu djecu.

Prenose se ne samo naučenim obrascima ponašanja koje usvajamo kroz generacije, pa onda učimo jedni od drugih. Pa tako imamo transgeneracijski prenos obrazaca ponašanja, razmišljanja i odlučivanja.

Dr.Karen Woodall, koja danas nosi titulu Transgeneracijski psihoterapeut za otuđenje djece od roditelja, govori kako se trauma prenosi iz generacije u generaciju te kako se aktivira u sadašnjem otuđenom djetetu na način da ono u stvari odgovara / reagira na traumu iz prošlosti svojeg roditelja.

Transgeneracijska trauma prenosi se i ne samo nečim što možemo očima vidjeti, doživjeti i emocijama shvatiti.

Transgeneracijska trauma prenosi se i – nečim oku nevidljivim – zapisom u DNK kodu.

Kako?

Tako da u tom kodu „spava“ trauma koja se kao takva aktivira nekom našom životnom situacijom, u našem naraštaju – sada. I mi, reagirajući na tu životnu situaciju, kao na neki okidač, započinjemo tu traumu, istu takvu, koju su preživljavali naši preci, samo sada s mogućnošću da je odživimo na drugačiji i možda, ako tako izaberemo – zdraviji način za nas. S boljim ishodom. Za nas, u odnosu na naše pretke.

Kada se trauma otuđenja djece počinje gledati ne više, niti samo iz fizičkog kuta naša svakidašnje realnosti ( onako kako ju prikazujemo na CZSS ili na sudu ), nego iz ove dubine koje spominju i dr.Woodall i dr. Salberg, iz tog međugeneracijskog nivoa, – onda počinjemo shvaćati koliko je kratkovidan, površan i apsolutno plitak način na koji se obrađuje svaki slučaj otuđenja djece na sudu. Pa čak i onda kada sudac i odvjetnici stranaka stvarno poznaju dobro pojam otuđenja djece.

Kako će se trauma otuđenja djece prenositi dalje na našu djecu, u njihovo odraslo doba?

Sve će ovisiti o tome kako mi, kao roditelji takve djece razriješimo svoju sadašnju situaciju, tu, ovdje i sada. Što zdravije ju razriješimo, ne samo sudski, nego i psihički, emotivno i onda najvažnije – duhovno – i to sa samima sobom – to će naša djeca u tom pogledu biti „čišća“ i naša naslijeđena trauma proživljena. A onda će i naša djeca imati šanse da, kao odrasli ljudi, ne upadnu u novu zamku tj.okidač iste takve traume sa svojim budućim partnerom. Jer će traum biti odrađena na našem nivou. I kao takva, prorađena i za dalje više ne postojeća. Tako da djeca naše djece, u tom slučaju, više neće morati prolaziti ovakvo djetinjstvo kakvo sada prolaze naša djeca.

Ne preostaje nam ništa drugo nego da se dobro pogledamo unutar sebe, preslagujemo svoje kockice na najpametniji način za nas, kako bi naša reakcija na vanjski svijet bila što zdravija za nas i što svrsishodnija. Te da tako ponovno izgradimo sebe na jedan kompaktniji način koji uključuje povezanost sa svim svojim dijelovima, što god jesmo i što god nismo, kako bi jedino tako, zaokruženi, jedinstveni i sebi poznati i priznati, mogli kreirati vanjski svijet na način da naši stvarni potencijali – tko smo stvarno mi – budu iskazani. A samim time i tko smo i što smo mi u stvari u ovome životu. Da tom životu damo svoj jedinstven pečat našeg otiska prsta. Ne u fizičkom smislu. Nego u duševnom. Jer zato smo i došli na ovaj svijet.

Da naša duša iskusi kako je to stvarno biti – ja.

N.B

Za razumijevanje prijenosa traume i svega vezano uz tu temu najbolje je otići na moju drugu web stranicu www.ParentalAlienationHealing.com. Na toj web stranici obrađujem temu otuđenja djece od roditelja kroz to kako pomoći roditelju otuđene djece da se izdigne iz svoje traume izgrađujući sebe ponovno, kao Fenix iz pepela. Da bi mogao tako nanovo izgrađen iznutra, stabilan i staložen, nazad u svoj život i ponovno po svoju djecu.

Photo: pexels-askar-abayev-5638834.jpg, team-spirit-gdb15875c1_1920.jpg,pexels-cottonbro-studio-6217820.jpg