Predsjednik

U ovom trenutku svjedočim nevjerojatnoj bešćutnosti prema mojoj otuđenoj djeci. I to od ljudi koje dobro znam – od mojih klupskih kolega:

Ovih dana moj bivši partner kandidira se za mjesto predsjednika našeg zajedničkog sportskog kluba. Moja djeca su i dalje otuđena od mene.

( Otuđenje djece od roditelja čin je psihičke manipulacije / zlostavljanja djece jednog roditelja spram drugog u procesu separacije ili razvoda. Jednom kada kreiraš taj program u djeci taj program  dalje radi sam. Jedino što roditelj zlostavljač povremeno mora je – upgradirati ga na viši nivo. Jer zlostavljanju naravno nikad dosta. )

S obzirom na to da moj bivši partner nije učinio ništa da prestane s tim zlostavljanjem svoje vlastite djece, da ih  izliječi od tog opakog virusa otuđenja, on je i dalje zlostavljač. Nasilnik. Višegodišnji.

I da – kao takav ne može vršiti časnu dužnost predsjednika jednog državnog kluba. Jer biti predsjednikom jednog kluba prvenstveno je stvar časti i uzora. A tek onda sposobnosti za tu funkciju.

O liku i djelu svog bivšeg partnera upozorila sam na primjeren način, bez privatnih detalja, članove kluba – preko naše WhatsApp grupe. I vrlo jednostavno obrazložila zašto moj bivši partner ne može biti predsjednikom našeg kluba. I zatražila od dosadašnjeg predsjednika kluba u ostavci da, osim WhatsApp grupe, moj dopis bude izvješen i službeno na oglasnu ploču. Potpisan mojim imenom i prezimenom pod moralnom, materijalnom i krivičnom odgovornošću. Da se služeno zna.

On je to odbio. Ono što me je prenerazilo bio je njegov odgovor. Isto kao i odgovor nekih mojih drugih klupskih kolega:

U duhu – da takvom mom izlaženju u javnost, s tom privatnom pričom, nije mjesto na kandidaturi za mjesto predsjednika. Da je to privatna stvar dvoje ljudi te da se to rješava iza zatvorenih vrata. Te da ovu priču kandidature koristim samo da blatim lik i djelo bivšeg partnera.

Halo? 

Kome danas, u 21-stoljeću, nije jasno da nasilje nikad nije privatna stvar kojoj je jedino mjesto iza zatvorenih vrata? Pogotovo – ne zlostavljanje djece. Kome nije jasno da je bilo koje zlostavljanje, bilo fizičko bilo psihičko – kriminalni čin?

Da je Hrvatska pravna država moj bivši sada bi sjedio u zatvoru… a ne potencijalno na predsjedničkom stolcu. I kada ćemo prestati gledati na nasilje – glavno da se nije dogodilo  meni, ja sam si s njime i dalje dobar ( kako bi ovih dana kaže jedan moj znanac )?

Moje kolege koji su javno podržale, svojim komentarima, mog bivšeg jasno su se opredijelile za zločin. Prema mojoj djeci i posljedično prema meni.

Što je s ostalim članovima našeg kluba?

Šutjeli su. Niti jedan jedini komentar, niti privatno meni preko poruke (da drugi ne vide)  niti javno, ničeg takvog nije bilo. Ništa. Niti –  žao mi je što tvoja djeca to prolaze. Svi oni, ili veliki dio njih, roditelji su i imaju svoju djecu.

U eteru je vladala potpuna tišina.

Bešćutnost, egoizam i verbalna svirepost stajali su toga dana na WhatsApp-u.

Tužno. Pretužno.

Nisam očekivala mnogo. No moram priznati da, nakon svega što su moja djeca i ja prošli kroz službene institucije tijekom mog zahtijevanja da mi ih oni službeno vrate, ova neljudskost moje klupske sredine ipak me plaši. Jer oni tu djecu poznaju od malena. I dan danas ih vide u klubu.I jebe im se živo za njihovu malu dušu…dok je god njima osobno dobro…

Sebičnost i ignoriranje nešto je što nas sve skupa ubija. Jer toksično kruži kao planeta ono svih nas i zagađuje sve nas svojom energijom.

Članovi kluba koji upravo sada biraju mog bivšeg za predsjednika misle da sebi čine dobro. No ne shvaćaju jedno – poremećaj ličnosti koji stoji u velikom broju iza psihe roditelja zlostavljača nekima će se od njih vratiti kao  bumerang i to  iza njihovih zatvorenih vrata. Jer zlostavljač uvijek traži na kome će se dalje kontinuirano psihički hraniti.

Ja samo molim Nebo da im se tada smiluje. I da njihova djeca ne budu tim činom oštećena. Jer za razliku od mojih klupskih kolega, meni nije važno da samo meni bude dobro.

Ja dobro želim za sve nas…

Photo: www.pexels.com