Maturalno veče

Prvi puta ga vidim u odijelu. Bijela košulja, hlače, prsluk. Sako nehajno prebačen preko ruke. Bijele tenisice. „To mi je bilo previše, obući cipele“ kaže on. I super mu ta kombinacija stoji. Izgleda ozbiljno a opet mladoliko. Kratko podšišan, nova frizura. I veliki, novi sat na ruci, vjerojatno tatin poklon za uspjeh u životu.

A oči duboke, preduboke… goleme. Ne mogu se nagledati dubine njegovih zjenica. Kao izvor Cetine. Tako su magične.

Lijep…prelijep…

Njegovo je maturalno veče. Kraj jednog razdoblja. Osjećam da uopće ne mogu pojmiti da se to dešava. Jednostavno mi ne ide u glavu. Tehnički shvaćam da je to – to. Vidim njegove kolegice iz razreda dotjerane kao iz Voguea, djeluju djetinje nestvarno, kao princeze na putu prema Disneylandu, iskrcane na krivi peron. Previše šminke, previsoke potpetice. Valjda se to tako nosi. Drage su mi jer misle da su s time sada odrasle. I jako važne. A onako gegajući se, na vrućem zagrebačkom asfaltu, izgledaju tako slatko izgubljeno među nama, plebsom.

Dečki već djeluju normalnije, svako za sebe nekako tiho dostojanstveno a opet razigrano mladenački. Čak i jedna leptir mašna, tako dobro sjela u odmjerenoj kombinaciji mladog boema.

Gledam sina s daljine. Želim upiti svaki njegov pokret i svaki njegov trag. Iako sretna što ga uopće vidim i što ga gledam ipak mi netko nedostaje. Moji roditelji – njegovi deda i baka. Uvijek su dolazili na sve priredbe. I mlađi brat, koji je svakako dio te ekipe. Uvijek smo navijali za njega kao krdo mačaka – zajedno. Maturalno veče, po protokolu, čine samo roditelji. Koja greška. Jer čitava ta homogena zajednica proširene obitelji dovela je svakog ovog klinca do ove točke u njegovom životu. Stoga, u ovoj slici, nedostaju mi moji. Da ga svi skupa zagrlimo i kažemo; “Bravo dušo, još jedna lijepa proživljena priča“. U sebi kažem „Bravo sine, predivan si, baš takav kakav jesi“.

Kada ravnatelj škole završi svoj govor sa „Ok, roditelji, sada je vrijeme da maturante ostavite same i pođete kući“ jednostavno se ne mogu pomaknuti s mjesta. Kao onda kada sam ga morala ostaviti na njegov prvi dan osnovne škole, ispred vrata prvog mu razreda. Nisam mogla ispustiti njegovu malu ruku koja je drhtala. Jer bojao se, nije bio spreman. Nije još htio ići u školu. A ja sam ga samo zagrlila, stisla mu ruku i rekla “Ne brini ništa, idi s prijateljima unutra a mama te čeka odmah tu, iza vrata.„

U godinama koje dolaze neću imati nikakvu pomoć niti polugu da dođem do njega. Ne znam što me čeka. U svijetu otuđenja, nakon djetetove 18 g., prepušteni smo na milost i nemilost zlostavljaču.

No borac sam. Sve ove godine bijede, muke i samoće ipak su me dovele do ove maturalne večeri. U našem svijetu otuđenja to se računa kao uspjeh. I je. Ja ga gledam kao takvog. Moći zagrliti svog sina na taj dan, pa premda i službeno, pred svima, nevjerojatan je dar s Neba. I ja sam zahvalna za svaku sekundu tog dodira. U tom zagrljaju osjećam svaku njegovu ćeliju i naprosto se stapam bezvremenski s njime. Kao da se povezujem s onim zagrljajem pred njegovim prvim razredom u jedan dugi, duuugi vremenski niz opijenosti vlastitim djetetom. Bože, što godi.

Odlazim, no prije toga mu kažem, onako mamski „Molim te, pazi na sebe. Važan si mi“.

A u mislima ga smirujem; „Ne brini ništa. Mama je odmah tu, iza vrata.“

pexels-royal-anwar-447186.jpg