O jednoj glumici

U ovom trenutku kada se toliko toga dešava u svijetu kao i kod nas, jedna smrt me je duboko potresla. Umrla je naša Mira. Koja Mira? Pa Mira Furlan.

Imala sam osjećaj da ju poznajem oduvijek. Ona Diva koja je oduvijek bila Diva a da nikad ne ostari.

Imala sam osjećaj da ju poznajem osobno. I da se znamo od malena.

Jer od kada znam za sebe znam i za Miru. I uvijek je bila to – Diva. Postojano i dostojanstveno.

Čak i tada, kada su je vremena obilježila vrlo ružno i nedostojanstveno – kao ljudsko biće i kao ženu.

Imala je tu sreću da se je zaljubila. I da je voljela. Iskreno i duboko. I da je, kao i uvijek u svom životu, slijedila zov svoga srca. Kako u profesiji tako i tada, u svom privatnom životu. Niti jedna uloga nije joj uspjela nametnuti granice njezinog imidža. Zato što nije pristajala biti samo uloga, zato što nije pala u zamku kalupa javnosti. Bila je slobodnog duha. I ostala je čista, kao dijete. Prelijepo.

U najtežim trenucima njezinog života, a i naše zemlje, nije pristala igrati ulogu koju smo joj svi mi namijenili. Pa smo je zato kaznili. Jer je iznevjerila naša očekivanja. Za njezin vlastiti život. Učinili smo to na ovaj ili onaj način. Netko direktno – napadom. No većina nas – šutnjom. Stvar je ista. Samo je odabir oružja različit.

Godinama nakon toga, desetljećima nakon toga, došla je natrag kući. Ali ne u svoj grad. Nego u jedini slobodan. Željela sam ju gledati kako ponovno glumi. Oduvijek mi je bila draga, no nakon svega što smo prošle u svojim životima, gledala sam ju sada drugačijim očima. Ne samo kao Divu, nego puno, puno više. Kao nekog tko i u najtežim trenucima svoga života može ostati smiren i dostojanstven. To mogu samo veliki. Takva je bila Mira.

Stalno sam odgađala taj put za Rijeku. Možda zato što pred sobom nisam bila na čistu kako da barem u sebi kažem „Mira, oprosti mi“. Za svu šutnju tih godina.

Kad je prije par dana umrla ostala sam zatečena. Istinski. Jer Mira je oduvijek bila sa mnom. U svim njezinim ulogama i predstavama. Bezvremenska. I trajna. Zauvijek.

Opaki podsjetnik Života da niti ja nemam vremena na pretek. Da neke stvari moram pregristi i napraviti danas. Jer možda nemam više sutra kada ću dobiti drugu šansu.

Miri osjećam da nisam rekla sve. A to je da mi je beskrajno žao što tada nisam imala hrabrosti reći im „Dosta“. I „Ne“. I stati pored te žene koja ništa drugo nije željela nego ljubiti. Da, da samo šuteći stanem pored nje. I podržim ju onako toplo i ljudski. I da to učinim i za druge Mire.

Moja životna lekcija otuđenja djece od mene, kao mame, uči me puno toga. Reći „Volim te“ i kada nisam voljena. Reći „Žao  mi je“ i kada nisam u krivu. Reći „Ne“ i kada se bojim.

No ta lekcija naučila me je još nečem – reći „Da“. Životu. Za sve ono što u njemu želim. I dozvoljavam sebi. Bez obzira na sve.

Desetljećima kasnim Mira da ti kažem „Žao mi je… što tada kao i svih ovih godina nakon toga, nisam znala bolje. Još uvijek učim. Još uvijek sam klinka. No zahvalna sam ti na jednome – što si me naučila da nikad nije kasno reći „Volim te“.